Još uvek vi ćorava posla terate? Eeeeeeee..... :)
Ne mož' nešto što je utemeljeno dogmatski da sagledaš racionalno jer onda izlaziš iz okvira tog istog polja interesovanja koje je definisno dogmom i ne ostavlja prostora za slobodna tumačenja.
Paz' vako, ako imaš hrišćanstvo kao religiju, i u njoj se kaže:
Da je Bog stvorio sve i prožima sve, voli sve i sve dobro potiče od njega. Stvorio je i Djavola koji iskušava čo'eka ne bi li se čo'ek preporučio Bogu koji ga svejedno voli, ali da se proveri čisto kakav je čo'ek. E sad, pošto Bog, tvorac, prožima sve od nastanka pa do beskonačnosti on zna kako će čo'ek da se pokaže, ipak on ga svejedno voli i svejedno će ga šutnuti u pakao.
The end. To je tako i gotovo. Jer ako kreneš sa pitanjima tipa:
Ako je Bog sve dobro kako je moguće da je Djavo proistekao od Boga da bude izvor sveg zla? Ili ako Bog zna kakav će se čovek pokazati čemu kušnja i eventualni pakao, a pri tom ga Bog bezuslovno voli, itd....
Izlaziš iz okvira hrišćanstva kao religije. Prosto, nema tu mesta sumnji i preispitivanju. Ona je postavljena tako kako jeste dogmom i ćao. Ako si vernik veruj i ne preispituj Boga jer onda nisi vernik. Zato se i zove vera. Svaki rezultujući zaključak na tako postavljenu veru ne može imati uticaja.
Što reče neki katolički velikodostojnik, može sutra da se dokaže i ovo i ono to veru prosto ne zanima.
Hoću reći da je rasprava o paradoksima jedne religije besmislena isto onoliko pokusaj da se religijski objasni neki prirodni proces.