Malopre se setih ovog detalja, davno je to bilo (hahaha).
Na poslu sam. Radim. Lik kuca i odma' gazi kvaku.
Počne svoju priču, al' niđe pitanja....Meni ga bude žao, vidim da su mu svi pomutili mozak, a čovek ima ozbiljan problem. Ja ne mogu da mu pomognem i to mu je jasno već nakon druge rečenice, ali je on dovršio svoj tužni monolog.
Dok je govorio ogromna buba (ko pola monitora) se popne na moj sto. Mili buba, ja se tu ukopam (imam veliki stra' od njih) i dalje slušam tog nesretnika. Prolazi mi kroz glavu da sad nije zgodno da pozovem kolegu da ubije tu sotonu (ja to ne mogu, rekoh, to mi je fobija). Buba je već krenula ka meni. Čovek izvadi šaku iz rukava (bili su mu predugački), palcem zgnječi to govno i pita gde je kanta. Otvorim prozor i on baci lešinu napolje (nema šanse da gajim mrtvu bubu u kanti za smeće).
On dovrši priču, ja ga uzmem pod ruku, odem kod kolege i zamolim ga da mu pomogne ko mom rodu rođenom.