prijava

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

FI

Preporučujem knjigu "Bog malih stvari" - Arundati Roj, na njenim koricama bi trebalo da stoji preporuka "čarobno napisano".

I da ne zaboravim "Zelena milja" Stivena Kinga, film je dobar, ali sam čitala knjigu pre filma i sve tople preporuke, zatim "Mulen ruž" - Pjer la Mir, o životu Lotreka.

ЏИ

На факсу смо радили детаљну анализу ''Бога малих ствари'' и препоручујем је такође, занимљиво је штиво и прилично несвакидашње. Читао сам на енглеском, језик и стил су заиста изванредни, али сам скептичан по питању квалитета превода на српски, с обзиром на то колико су издавачке куће шкрте када треба платити преводиоце, па се тог посла најчешће подухвате неки полу-приучени људи, јер је мало ко иоле озбиљан спреман да преводи целу књигу од 300 страна за 300е.

FI

Za knjigu "Bog malih stvari" prevod je koliko toliko pristojan, ali ako se uzmu za primer prevodi Ruždijevih romana, prosto je sramota što su takvi kakvi jesu, sasvim se izgubi draž knjige, zapetljane duge rečenice i sve s brda s dola nekako...
Da, preporučujem i "Tlo pod nejnim nogama" - Salman Ruždi

TO

Pre neki dan razmišljao sam o svetu bez mene. Svet tera dalje i radi ono što radi. A mene nema. Jako čudno. Zamisli kamion za đubre koji dolazi i kupi đubre a mene nema. Ili novine bačene pred ulaz a mene nema da ih pokupim. Nemoguće. I još gore, kad prođe neko vreme posle moje smrti, tada će me istinski otkriti. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzeli dok sam bio živ, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje reči. Stvoriće se klubovi i udruženja. Biće odvratno. O mom životu snimiće film. Predstaviće me daleko hrabrijim i talentovanijim nego što jesam. Daleko. Biće dovoljno toga da bogovi pobljuju. Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj.
Skotovi. Eto, sad mi je bolje. Prokleti ljudski rod. Eto, bolje mi je.

Charles Bukowski

ME

Rađen: Jedna moja avantura sa drugom mi Vojom

Ja sada posjedujem dvajest godina i studiram ekono -
miku preduzeća. Dobar sam studenat i ne koristim trikove da
bih polaga ispite, nego sve sam naučim, u studensku sobu.
Posjedujem više drugova od kojih mi se najljepše sviđa Vojo,
moj drug Vojo Šekarić, s koijem igram na fudbalu i šahu kada
nijesam s knjigom. Želim ovom prilikom da vi ispričam kako
smo ja i Vojo mi imali poginut put Budve, kad smo bili pjani,
s kolima škodom mi, od strika Zeta koi je tada bijo u ludnicu
zbog toga što je poubija sve čele staroga Vojina Bojanovića -
kralja narodnog melosa, jer su klale strinu za prkno. Do tada
sam se čudijo što je stari Vojin Bojanović - kralj narodnog
melosa strika nervira čestom izjavom da strina ima medeno
prkno. Poslije pogibije čela mi je bilo jasno.
Dogovorimo ti se ja i Vojo mi da idemo put Budve, da
bi počeli da jebemo, jer smo čuli da se dolje ljudi jebu
skoro svaku noć, a mi smo bili navikli da u Cetinje svaku noć
ništa ne jebemo, pa nas po malo i strah gušijaše, jer ne
znasmo što ne čeka. Ja rekoh da ću uzet strikovu škodu jer
strina neće primijetit, pošto od kad je striko u Kotor
(nijesam mu tio reć e je u ludnicu) stalno spava kod staroga
Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa (mislim na strinu),
pa će on vozit jer ima više godina (mislim na Voja). Te noći u
četvrtku mi se prikrasmo kući strika Zeta da bi ja ukra
ključeve od škode koi su imali privjezak od kože pa su
izgledali lijepo, a bili su u škaf od komode, đe ih je
nesrećni striko ranjavao i dok je bijo doma. Uđoh u kući koja
bi otključanijeh vrata, ka da me čekaše, a Vojo osta na izvan.
Kad uđoh čuh staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog
melosa đe stenje, ka da umire, a strina bješe čučnula pred
njim i drmaše glavu. Sigurno ga moli, mislijo sam, da oprosti
striku što mu pobi čele, a on jecaše podsjećen na pokojne
čele mu. Stari Vojin Bojanović - kralj narodnog melosa
odjednom toliko poče da puhti da sam mislijo e će preminut,
jer ga je strina sve brže molila tj. drmala glavom. Tako o
jadu zabavljeni nijesu me mogli viđet, i ja nadjoh ključeve
(u škaf, đe sam i mislijo) i odoh iz kuće ispraćen puhtanjem i
ropcom Staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa.
Škodu koja je bila iza kuće im, izgurasmo na džadu jedno
dvajest meričkih cenata, a onda smijući se sjedosmo u njoj,
obradovani predstojećom avanturom nam.

Vojo upali motor pomoću ključa najdužeg od sviju i uz
malo problema, sa vožnjom mu, krenusmo ka Budvi. Na jednom
mjestu gdje ljudi stoje i stopiraju kola da bi ih taj što
stane vozijo do Budve viđesmo druga Tita, nacrtanog na
stijenu, Marka Ožegovića, jedno sedam-osam balega, dvanajest
ženskih i četri putne torbe. Vojo zakoči i primi Marka
Ožegovića koi mu bijaše mijo e su komšije. Kad je stao bijo je
ugazio škodom u jednu balegu, pa nam je guma smrđelja dalje uz
put. Mene je to nerviralo. Nerviralo me i to što Vojo slabo
vozi pa se škoda tulila i drmala. Drmala su se i auta drugih
ljudi, ali ona su bila parkirana pored puta, i iz tih kola su
pud nas sijevale guzice ka lude. Ja nijesam znavao šta to
znači, pa sam iskoristijo ćutanje u škodu da bih se čudijo.
Čuđenje mi prekide primljeni nam Marko Ožegović koi predloži
da on šjedne za guverner jer je Vojo tolko loše vozijo da se
ne mogijaše trpljet. Ja podržah prijedlog i Vojovo bunjenje
izgubi smisao. Zamijeniše se za mjesta i guzice pored puta,
što sijevahu, promicaše mnogo brže. Stigosmo u Budvi i Marko
pošto parkira auto u jednu kunetu zahvali se i ode, a mi
srećni i nasmijani krenusmo za nekim ljudima, jer nijesmo
poznavali Budvu. Dobro zapamtismo kunetu đe bješe škoda da bi
je poslije mogli nać. Onim ljudima što smo ih pratili svakih
pet minutah se priključivaše poneko, tako da se uskoro od
pratilaca pretvorismo u dijo grupe koi sa začelja ne vidi đe
ide, od onih ispred što dati vide đe idu. Ja i Vojo se
gledasmo zbunjeno, ali ćutasmo jer smo bili još đeca. Uskoro
dođosmo do neke kuće koja je bila vrlo lijepa. Uđosmo u njoj,
svi zajedno, oni pred nama, mi za njima i tada viđeh e je
kuća puna žena i ljudi đe pričahu jedni s drugima. Onda neko
upali muziku iz jednijeh zidova i ljudi prilazahu ženama i
poslije kraćeg razgovora vatahu se oko pasa i počinjahu da se
polako vrto po kući, zajedno. Ponovo sam se čudijo a i Vojo
je, bar tako mislim. Onda se poslije nekoliko minutah okupi
jedno deset ljudi u jednom krugu, uzeše jedan cigar i pušahu.
Čudilo me što svi puše jedan cigar, a izgledaju tako bogati,
ali i to u nizu čuđenja prekide novo. Ovo nastupi zbog ljudi
koi nosijahu tacne s pićem i nuđahu svima pa čak i meni. Ja u
početku ne uzeh ali čoek dolazaše svako malo, i ja viđeh e je
vjerovatno ljut pa uzeh jedno piće. Vojo uradi isto. Popismo
po malo i ošjetih e je čoek bijo stvarno ljut jer je piće bilo
užasno. Bilo mi je došlo da povrnem, ali Vojo vidjevši me đe
se mrštim reče:"To je alkohol, on ti je vazda ljut, ali mi ga
trebamo pit jer ćemo izgledat stariji". Poslije sat vremena
Vojo bješe baš dobro ostarijo, ma ni mene vrijeme nije
šteđelo. Tako ostarjeli mi stekosmo sigurnost u sebi i Vojo
predloži da pokušamo da jebemo nešto, jer evo već je kasno i
mi uskoro moramo put kuće.

Složih se ali kako nijesam znao o čemu se radi, sačekah
da Vojo prvi počne. Tada on priđe jednoj curi, pričahu jedno
tri-četri minuta, povremeno se nasmijavahu, a onda se ufatiše
oko pasa i za ramena i vrćehu se po kući. Rekoh sebi:"To ti je
jebanje jadan, ajde i ti". Krenuh put jedne cure, ali nijesam
znao o čemu se priča pred jebanje pa počeh da improvizujem.

"Zdravo", rekoh.

Ona me pogleda i ne reče ništa. Ja rekoh:"Rado bih
jebao s tobom, ali ne znam o čemu se priča ispred, pa bih ako
može da jebanje odmah pane". Ona se odjedanput prenerazi, oči
joj pozeljenješe, reče:"Džukelo raspala", i dovati me iz sve
snage rukom po mudi (jai). To me zabolje i ja ponovo počeh da
se čudim. Ona odmah ode. Čuđenje prekinuh zaključkom da bez
priče nema sexa, kako ću i ja zvat jebanje kad završim
fakultet, i odlučih da dok Vojo jebe još malo ostarim čekajući
ga. On jebade još jedno desetak putah i dođe svanjavanje vrlo
blizu noći i moradnulo se i poć. Odosmo iz te čudne kuće koju
su svi unutra zvali žurka i nađosmo kunetu a u njoj i škodu
poslije jedno dva sata.

Osjetno stari ni ja ni Vojo nijesmo znali kako se
desilo to da smo se odjednom našli na hirurško-akušersko
odjeljenje u bolnicu "Adolf Visarionovič Čerčil" u predgrađu.
Rekli su nam e smo bili pljani i da smo ubili kolima u krše i
krši u kola i da smo jedva izvukli živu glavu. Škoda je bila
uništena, a ja i Vojo smo ležali po petnajest dana u bolnicu.

Kada sad razmišljam od tome pada mi na pamet kako se
Vojo često smije kada priča ljudima o tome, kao i to da, da
smo tada poginuli, ja nikad ne bih moga studirati i biti dobar
čovek. Od tada sam jebao skoro puno puta, na svakoj žurki u
domu po više puta na noć i mogu vi reć da je jednostavnije kad
čoek ima priču, a Vojo zna i neki drugi način, koi je kaže
komplikovaniji ali ljepši. Dok vam i o njemu ne napišem neku
pričicu pozdraviću ve, i viđeste li kako ja i Vojo mi imasmo
poginut.

RADENOVČIĆ SLAVUJKO VI_3

(3=) potpis izbrčkan

Tema promašena !!

(Ne pominji jebanje u pismeni)

(1-)

AL

Voli Lem - Ponistena
Haled Hoseini - obe kjnige, ali ako moram da biram, Hiljadu cudesnih sunaca
Karlos Ruis Safon - Senka vetra (napisao je i Igru andjela, ali mi je ona nekako nedovrsena)
Marija Semjonova - Vukodav (i nastavci)
Rani Manika - Mati pirinca
Za ljubitelje zivotinja: Dzon Grogan - Marli i ja (da, film sucks, ali knjiga je divna)

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

ZE

Недавно сам добио на препоруку књигу непознатог наслова: „Завера будала“ непознатог аутора Џона Кенедија Тула (лик нема везе са предсједником Кенедијем). Бијадох нешто сумњичав па и лијен да кренем с читањем, све данас ћу сутра ћу и признајем да бих је на крају и вратио непрочитану да ме није био блам да то признам човјеку који ми је дао управо зато да би могао о њој са мном да дискутује.
И ипак кренем да је читам; како су странице одмицале, све ми је теже било да повјерујем да тако нешто држим у рукама. Да се разумјемо, можда ово није најбоља и мени најдража књига коју сам прочитао, али је свакако право мало непроцјењиво благо с којим се треба упознати.

Чак је и Поговор Волтера Персија одличан и занимљив, па за оне које занима преносим најупечатљивије дјелове:

„Можда је најбољи начин да се представи овај роман – који ме после трећег читања запањује, чак више него после првог – прича о мом првом сусрету с њим. Године 1976, док сам био наставник на Лојоли, нека непозната жена позивала ме је често телефоном. Предложила је нешто бесмислено. Имала је неколико поглавља романа и желела је да присуствује мојим предавањима. Радило се о томе да је њен син, који је, иначе, умро, раних шездесетих година написао читав роман, велики роман, и желела је да га прочитам. Зашто бих то урадио, упитао сам је. Зато што је роман одличан, рекла је.
С годинама постао сам веома вешт у избегавању онога што ми не прија. Ако је икад постојало нешто што нисам желео да урадим, то је било то: да имам посла с мајком мртвог романописцa и, што је најгоре, да морам да прочитам рукопис за који је тврдила да је одличан, а који је, како се испоставило, био веома умрљана, једва читљива копија.
Али, та жена је била упорна и некако је дошло до тога да ми она, стојећи у мом кабинету, преда позамашан рукопис. Сада већ нисам могао да се извучем; остала ми је само једна нада – да прочитам неколико страна и да оне буду толико лоше те да, чисте савести, не морам да читам даље. Обично тако и радим. У ствари, први пасус је обично довољан. Само сам се плашио да можда није довољно лош или да је тек довољно добар да ћу моарти да наставим.
У овом случају сам читао даље. И даље. У почетку разочаран што није тако лош да могу да престанем, онда с искром интересовања, потом с растућим узбуђењем, а на крају с неверицом: никако није било могуће да је тако добар. Одолећу искушењу да откријем шта ме је навело да зинем, да се смешкам, да се гласно смејем, да у чуду одмахујем главом. Боље је да читалац то сам открије.

У сваком случају, ево вам Игњација Рајлија, без премца у мени познатој литератури – изванредан аљкавац, луди Оливер Харди, дебели Дон Кихот, изопачени Тома Аквински, све у једном лику – у жестокој побуни против целог савременог доба, лежећи у фланелској пиџами у задњој спаваћој соби у улици Константинопољ у Њу Орлеансу, који између напада надутости и подригивања погрдама испуњава на десетине свезака на мале линије.
...

Његова девојка, Мирна Минкоф из Бронкса, мисли да му је потребан секс. Оно што се дешава између Мирне и Игњација не личи ни на једну мени познату мушко-женску причу.
....

Оклевам да овде употребим реч комедија – мада ово јесте комедија – јер то само упућује на смешну књигу, а овај роман је много више од тога. Сјајна, изазовна фарса фалстафских размера би био бољи опис; commedia би била ближа. И тужно је. Никад се у потпуности не зна одакле та туга извире – из трагедије у сржи Игнацијевих неописивих излива надутости и лудачких пустоловина или из трагедије која прати саму књигу.
Традедија ове књиге је трагедија њеног аутора – његовог самоубиства 1969. године, кад је имао само тридесет две године. Још већа трагедија је опус који нам је остао ускраћен. Штета што Џон Кенеди Тул није жив, здрав и што не пише. Нама не преостаје ништа друго него да се постарамо да свету читалаца постане доступна ова дивовска бурна људска трагикомедија.

Волтер Перси"

OR

Вучји тотем, изузетна књига, не памтим да сам читао нешто боље

"Раскошна и дирљива прича о култури која више не постоји, али истовремено и моћан портрет савремене Кине и бриљантна анализа тога како ова земља види себе, свој народ и своју историју. Шездесетих година двадесетог века, млади интелектуалац из Пекинга, Чен Џен, одлази у удаљене монголске степе да живи са номадима. Тамо открива древну синергију ових људи, животиња које они чувају и дивљих вукова који лутају непрегледним равницама. Чен се упознаје са дубоком духовном везом између ових природних супарника, али и са тиме колико једни од других могу да науче. Међутим, када одјек промена у народној Републици Кини стигне из градова у степе, носећи са собом дух модерног доба, мир Ченовог усамљеничког живота нагло је уздрман и нарушена је крхка равнотежа која влада између људи и вукова."

SL

Hronike Ambera od Rogera Zelazny-a
Točak vremena od Roberta Jordana, tople preporuke!

ДЈ

Емил Зола:,,Успон Ругонових'', ,,Тровачница'' и посебно ,,Жерминал'';
Николас Пилеђи:,,Goodfellas'';
Ноам Чомски:,,Контрола медија'';
Ентони Барџис:,,1984''-ово посебно препоручујем;
Емил Сиоран:,,Черечење''.

Кад си пре запазила?:)Добро,знам да ће се неки од вас љутити на мене,али требало би да прочитате и нешто од Достојевског-колико год негде дужио где не треба,он доказано држи пажњу и заинтересује вас за радњу(није као проклети Толстој од кога ми се стомак преврће).

SU

nije li od entoni bardžisa 1985. a ne 1984?
svejedeno, slažem se sa preporukom.

ДЈ

Сад сам проверио,јесте,у праву си.Књигу сам набавио пре две године и још ме држи утисак:мислим,свет већ пропада због тога што сви пребацују лоптицу једни на друге док несрећници чекају да они обаве оно за шта су задужени(тако иначе и почиње књига).

Е да,извини Винхелмина,нисам ти улазио на профил,па не знам ко си.:)

HI

Branko Miljković - Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku

Мислим да је довољно прочитати песму. Ко жели, ићи ће даље.

JC

Sergej Jesenjin-Ruke drage

Ruke drage-labudova par-
u sred zlata moje kose rone
ne,ljubavni nikad nece zar
covjeku u pjesmama da klone.

Nekad davno ja to pevah vec
i pnovo sad pjevam o tome
jer njeznoscu zadojena rijec
u najdubljem dise bicu mome.

Ako dusu sprzi strast do dna,
srce ce ti zlatni biti kamen
Teheranska nece luna ta
pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz zivot prodjem
da me skrha njeznost mile Sage
ili star da svoju dusu glodjem
jer mi pjesma vise nema snage

Sve na svjetu svog se drzi pravca
necem sluh je,necem pogled sklon
kad je losa pjesma Persijanca
znaci nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme neprestano
govorite svjetu cudnu stvar
cudesne bi bile al me rano
upropasti labudova par.

HI

@Салац
Дивно.

ШТО САМ? КО САМ? - Сергеј Јесењин

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
живео сам успут, ко да сањам,
као многи други људи на тој земљи.

И тебе сад љубим по навици, дете,
зато што сам многе љубио, болећив,
зато успут, ко што палим цигарете,
говорим и шапћем заљубљене речи.

"Увек" и "љубљена" и "упамтит ћу",
а у души вазда иста пустош зрачи;
ако дирнеш страст у човекову бићу,
истину, без сумње, никад нећеш наћи.

Зато моја душа не зна што је језа
одбијених жеља, несхваћене туге.
Ти си, моја гипка, лаконога бреза,
створена и за ме и за многе друге.

Али, ако тражећ неку сродну душу.
везан против жеље, утонем у сети,
никад нећу да те љубомором гушим,
никад нећу тебе грдити ни клети.

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
и волим те успут, ко да сањам,
као многе друге на тој земљи.

KO
"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.