prijava

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

HI

Branko Miljković - Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku

Мислим да је довољно прочитати песму. Ко жели, ићи ће даље.

JC

Sergej Jesenjin-Ruke drage

Ruke drage-labudova par-
u sred zlata moje kose rone
ne,ljubavni nikad nece zar
covjeku u pjesmama da klone.

Nekad davno ja to pevah vec
i pnovo sad pjevam o tome
jer njeznoscu zadojena rijec
u najdubljem dise bicu mome.

Ako dusu sprzi strast do dna,
srce ce ti zlatni biti kamen
Teheranska nece luna ta
pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz zivot prodjem
da me skrha njeznost mile Sage
ili star da svoju dusu glodjem
jer mi pjesma vise nema snage

Sve na svjetu svog se drzi pravca
necem sluh je,necem pogled sklon
kad je losa pjesma Persijanca
znaci nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme neprestano
govorite svjetu cudnu stvar
cudesne bi bile al me rano
upropasti labudova par.

HI

@Салац
Дивно.

ШТО САМ? КО САМ? - Сергеј Јесењин

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
живео сам успут, ко да сањам,
као многи други људи на тој земљи.

И тебе сад љубим по навици, дете,
зато што сам многе љубио, болећив,
зато успут, ко што палим цигарете,
говорим и шапћем заљубљене речи.

"Увек" и "љубљена" и "упамтит ћу",
а у души вазда иста пустош зрачи;
ако дирнеш страст у човекову бићу,
истину, без сумње, никад нећеш наћи.

Зато моја душа не зна што је језа
одбијених жеља, несхваћене туге.
Ти си, моја гипка, лаконога бреза,
створена и за ме и за многе друге.

Али, ако тражећ неку сродну душу.
везан против жеље, утонем у сети,
никад нећу да те љубомором гушим,
никад нећу тебе грдити ни клети.

Што сам? Ко сам? Ја сам само сањар,
чији поглед гасне у магли и мемли,
и волим те успут, ко да сањам,
као многе друге на тој земљи.

Federiko Garsija Lorka - Neverna supruga

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.
Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.
Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.
Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.
Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.
Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.
Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.
Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.
I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.
I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

SE

Matija Bećković-Kad dođes u bilo koji grad

Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad dođes u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođes u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dodjes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobican za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i od svog imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvom svetu nema.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakog pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikog
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konacno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.
Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad dođes ko zna kad
I ko zna otkud
Ili Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne zuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa tobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
I čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo

ME

NIRVANA (Vladislav Petkovic-Dis)

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

PI

Jedna od najboljih Disovih pesama... Zbog nje sam ostale i pročitao, zapravo. :D
Čitao sam je danim i danima u srednjoj, a neko vreme dam hteo i da istetoviram neke stihove... da želja me idalje nije prošla. :)
Mnogo lepa pesma....

ME

@piro
meni već danima ne izlazi iz glave, pa rekoh da je postujem da se još neko pati... :)

Zašto si tako lepa-Milan Kundera

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa.
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.
Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvom licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog bih života na kolenima
ubedjivao razroko oko.
Ali, ti si lepa.
Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti.
Sve mi se vidi!
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorima.
Shvati to.
Nemoj plakati.
Ne mogu živeti s tobom.
Suviše si lepa.

SA

Vojislav Despotov - korpa za otpatke

Korpa za otpatke. Korpa za otpatke đubre. Đubre smrad. Smrad gasmaska. Gasmaska maskenbal. Maskenbal pozorište. Pozorište opera. Opera muzika. Muzika gramofon. Gramofon struja. Struja sijalica. Sijalica sveća. Sveća vosak. Vosak med. Med pčela. Pčela livada. Livada seno. Seno kosači. Kosači znoj. Znoj umor. Umor odmor. Odmor ručak. Ručak kuhinja. Kuhinja soba. Soba krevet. Krevet žena. Žena.

AL

Rabindranat Tagore - Čeznem da ti kažem najdublje reči

Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

ST

Усуђујем се волети нешто што нисам видела да је ико овде више поменуо Agatha Christie,све и једну књигу њену сам прочитала.Заинтересовала ме књигом "10 малих црнаца" и остале сам једноставно морала прочитати.Немају неку књижевну вредност али су добре за опуштање.
А волим Јесењина,Диса,Црњанског(Сеобе обожавам),Дучића,Лазу Костића,Балзака,Кафку и много њих још.Једноставно књиге су сав мој живот.

Издвојила бих само ову песму,а касније можда још коју.

Владислав Петковић Дис
Можда спава

Заборавио сам јутрос песму једну ја,
Песму једну у сну што сам сву ноћ слушао.
Да је чујем узалуд сам данас кушао
Као да је песма била срећа моја сва.
Заборавио сам јутрос песму једну ја.

У сну своме нисам знао за буђења
И да земљи треба сунца, јутра и зоре.
Да у дану губе звезде беле одоре;
Бледи месец да се креће у умрлу ноћ.
У сну своме нисам знао за буђења моћ.

Ја сад једва могу знати да имадох сан
И у њему очи неке, небо нечије,
Неко лице, не знам какво, можда дечије,
Стару песму, старе звезде, неки стари дан,
Ја сад једва могу знати да имадох сан.

Не сећам се ничег више, ни очију тих.
Као да је сан ми био цео од пене,
Ил те очи да су моја душа ван мене.
Ни арије, ни свег другог, што ја ноћас сних.
Не сећам се ничег више, ни очију тих.

Али слутим, а слутити још једино знам.
Ја сад слутим за те очи да су баш оне
Што ме чудно по животу воде и гоне:
У сну дођу да ме виде шта ли радим сам.
Али слутим, а слутити још једино знам.

Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад
И те очи, и ту љубав, и тај пут среће;
Њене очи, њено лице, њено пролеће
У сну видим, али не знам што не видим сад.
Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад.

Њену главу с круном косе и у коси цвет,
И њен поглед што ме гледа као из цвећа,
Што ме гледа, што ми каже да ме осећа,
Што ми брижно пружа одмор и нежности свет,
Њену главу с круном косе и у коси цвет.

Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас
Не знам место на коме живи или почива;
Не знам зашто њу и сан ми јава покрива;
Можда спава, и гроб тужно негује јој стас.
Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас.

Можда спава са очима изван сваког зла,
Изван ствари, илузија, изван живота,
И с њом спава, невиђена њена лепота:
Можда спава и доћи ће после овог сна.
Можда спава са очима изван сваког зла.

ME

Čudo najkraće traje (Bukovski)

Znaš
Bilo je mnogo dobro
Bilo je
Bolje od
Bilo čega.
Bilo je kao
Nešto
Što možemo da
Podignemo
Držimo
Gledamo
I onda se smejemo
Zbog toga.
Bili smo na
Mesecu
Bili smo u
Jebenom Mesecu
Imali smo ga.
Bili smo u vrtu
Bili smo u
Beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog
Mesta.
Bilo je duboko i
Svetlo i
Visoko
Primaklo se tako blizu
Ludilu
Smejali smo se bezumno
Tvoj smeh
I
Moj.
Pamtim kada su
Tvoje oči
Glasno rekle
Volim
Sada
Dok se ovi zidovi
Tako nečujno
Ljuljaju.

PU

-Pesniku-
M.Rakic
Gospod ti je dao svetu iskru. Kresni,
I obasjaj tamu gde pesnici zive,
Majusnosti svoje neka budu svesni.

Srusi, k’o od sale, njihove oltare
I idole mnoge kojima se dive!
Razbij predrasude i kalupe stare!

O, razmahni rukom krepkom, nek’ se krha
Stara trosna zgrada od dna pa do vrha!
Goni bednu bracu k’o bura matroze!

Nek’ zastrepe, bedni! Nek’ u smrtnom
strahu,
Krsteci se, cuju tvoju pesmu plahu
Gde grmi kraj njine slikovane proze!

DM

Borhesovi "Trenuci" me svaki put raspamete. Koliko beskrajne sete i optimizma na jednom mestu. Ubedljivo najlepši deo mi je:
"Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kad bih život pred sobom imao."

Kada sam na koricama romana "Ostani tu" autorke Margaret Macantini pročitala komentar Penelope Kruz "Plakala sam čitajući roman, a to mi se nikad nije dogodilo", pomislila sam: "Kakva sladunjavost". Iskreno, retko koji roman me je potresao kao taj. Izvanredno napisan.

VA

XVIII Sonet

Kad poredim tebe s lepim danom leta –

Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;

Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,

Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,

Njemu lice zlatno oblak često skriva,

Sva lepota žene sa vremenom mine –

Priroda il' udes čari joj razriva.

Al' tvog leta sunce nikad neće zaći –

Ti ostat' nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;

Van života ti se nikad nećeš naći

Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje

Ova pesma tebi život će da daje.
__________________

ZS

Noseći Ogrlicu

živim s jednom damom i četiri mačke
i nekih se dana svi slažemo.

nekih dana imam problema sa jednom od
mačaka.

nekih dana imam problema sa dve
mačke.

nekih dana
sa tri.

nekih dana imam problema sa sve četiri
mačke

i sa
damom:

deset očiju gleda u mene
kao da sam pas.

Henri Čarls Bukovski.

KO
"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.