http://qwebeck.deviantart.com/art/San-349324106?q=gallery%3Aqwebeck&qo=1
Prvi maj. Četrdeset i prvi dan nakon što je Milana izvršila samoubistvo skočivši u bunar. Četrdeset i prvi dan nakon što je Miluna, Miću i Milicu ostavila bez žene i majke. Prethodnih četrdeset dana su bili u društvu komšija, prijatelja i rođaka, ali su rešili da odu samo njih troje na prvomajski uranak.
Otišli su na neku livadu, jedno tri kilometra udaljenu od sela. Jedini ljudskom rukom napravljen objekat na vidiku je bio poljski WC. Bio je krajnje drukčiji, uopšte nije bio građen od drveta. Bio je sazidan od belih, već vremenom istrošenih blokova i imao je zarđala, metalna vrata. Ličio je na kakvu grobnicu. Kao kakav prolaz koji vodi u podzemlje...
Došli su na livadu diveći se kako biljke ne rastu mnogo jer niko ne dolazi da kosi, a retko kad čobani dovedu koze na ispašu. Najviša biljka im je bila do kolena. Livada je bila prepuna cveća. Prelepog cveća oko kojeg su vredno zujali insekti. Raširili su poljske krevete i rasklopili stočić.
-Hajde da se slikamo. - reče Milun postavljajući fotoaparat.
-Kakav je to fotoaparat, tata? - upita trogodišnja Milica.
-Američki! - s' ponosom joj odgovori dve godine stariji Mića.
-Da, to vam je čika doneo iz Amerike. Može sam da slika i može sam da izbaci sliku kada slika. - dodade Milun, -Hajde sada, zaglite me i nasmejte se, sad će da slika.
Sevnu blic i razdvojiše se.
-Tata, je l' nas ti voliš? - upita Milica jedva čekajući odgovor koji je već znala.
-Naravno da vas volim, sine...
-A, koliko nas voliš? - prekide ga Mića.
-Je l' ovoliko? - upita Milica raširenih ruku.
-Ne! - reče Mića, -Ona nas voli odavde do Sunca!
-Ja bih život dao za vas, deco...
-A, je l' to puno? - zbunjena je bila Milica.
Međutim odgovorio joj je Mića, koji je bio svestan značenja očevog odgovora, -To je odavde do bezbroj Sunaca! - a zatim dodade, - Moram da piškim...
Ustao je i ušao u poljski WC.
Jedini prostor kroz koji je svetlost mogla da prodre u trulu unitrašnjost WC-a je bio razmak između zidova i krova. Tek je bilo toliko svetlosti da se ne promaši šolja koja je zapravo bila drveni sanduk sa većom rupom na poklopcu. Kada je zatvorio vrata, zujanje insekata nije utihnulo. Šta više, postalo je glasnije i zlokobnije. Da li je bilo do akustike WC-a, Mića nikako nije mogao da zna. Nuždu je obavio pevajući. Prvi put je pevao nakon majčine smrti. Kada je završio, stršljen izlete iz šolje i prolete kroz razmak ka svetlosti. Mića radoznalo podiže poklopac i ugleda hiljade stršljena kako se uznemireno kreću. Odškrinuo je vrata i pogledao u oca.
-Tata, volim i ja tebe. - kroz suze izusti Mića.
-A koliko me voliš? - upita Milun sa osmehom na licu.
-Isto koliko i ti mene.
I dok je Milunu dolazilo do glave, on vide kako stršljeni naviru na njegovog sina. Dok mu je osmeh bledeo i na licu mu se ocrtavao strah, Mića zalupi vrata zaključa ih.
-Mićo! Mićo, izlazi napolje! Mićo! MIĆO! MIĆOOOOOOOOOOOOOOOOO!
Milun je urlao, Milica je plakala, a Mća vrištao od bolova koje su zadavale hilade i hiljade žaoka. Milica poče da beži, ali vrisnu i vrati se nazad. U svim tim kricima se moglo razaznati lupanje vrata. Što od Miće iznutra, što od Miluna spolja.
A onda, Mićini vrisci utihnuše. Trenuci su trajali kao večnost. Milun je večno vrištao naslanjajući se na vrata, a Milica večno jecala obgrljenih nogu.
Posle par minuta, sati, godina, Milun ustade, rukavom brišući suze, i priđe Milici da je zagrli. Čim je raširila ruke, on vide dve tačke na njenom listu. Već poluslep od suza obori korpu i jedva pronađe maramu. Čvrsto ju je obavio oko noge i počeo da isisava otrov. No Milica je već izgubila svest. Van sebe od bola, ne znajući šta će sa sobom, ustade i de do drugog kraja livade. Ubrao je neku biljku za koji su babe govorile da vraća pokojne, a čobani da je otrovna jer ubija koze. Milun nikad nije verovao verovanjima baba. Legao je na kravet i položio Miličino telo na sebe tako da joj glava padne an njegove grudi. Pojeo je biljku.
Već je počelo da se smrkava, a na livadi je vladala grobna tišina koju se ni vetar nije usuđivao da remeti. A zatim...
Zatim Milica mrdnu prstima, udahnu vazduh i otvori oči. Još uvek ležeći na ocu, pogleda okolo.
-Tata, haj'mo kući. Tata, probudi se! Tata. Tata! T-t-tata... Ta-ta! TATA!
Slika je još uvek virila iz fotoaparata.
Smeju se i vole se.
Smejaće se i voleće se zauvek.