Vetar rata snažno duva,
smrt na vrata tiho kuca,
veliki brat, malog čuva,
vatra jaka, kamen puca.
Borbene trube odzvanjaju kroz noć,
vojnički marš odjekuje trotoarom,
nad svetom spustila se ponoć,
zubi cvokoću strepnjom starom.
Zemlja na krv miriše,
za ideale se gine,
to je posao lak,
da li će neko o nama da piše
ili će pak, da nas pojede mrak?
Prsti sudbine stežu nam vrat,
trenutak slabosti životom se plaća,
da li će nas i dalje štititi brat,
malo nas se kući vraća.
Beda kao so na ranu,
pesma stara u krug se vrti,
narod nema ni za hranu,
još samo korak do smrti.
Razum se od ponosa muti,
stalno iznova ginemo k'o kreteni,
da li ćemo pobedničke zvuke čuti,
da li ćemo nazad, nekoj dragoj ženi?
Kroz tminu odjekuje krik užasa,
u pomoć zove, iako bez nade,
hvata se za slamku spasa,
zašto Bog odnosi živote mlade?
Vetar rata snažno duva,
smrt na vrata tiho kuca,
veliki brat, malog čuva,
vatra jaka, kamen puca.