Još jedna stvar...
ako dijete po čitav dan provodi na kompjuteru, ili ako se na neki drugi način "odrodi" ili distancira od roditelja, to nije krivica djeteta, već roditelja, koji nisu našli način da održe vezu s djetetom.
A to dalje nije toliko ni greška roditelja, ako su oni toliko iscjeđeni na poslu da imaju minimalno vremena, a još manje živaca za kvalitetno provođenje vremena s djecom.
U manjem uzrastu djece, dok su roditelji još koliko toliko mladi i puni energije, a i dijete je malo, pa stalno moraš trčati oko njega to i nije neki veliki problem.
Ali čim dijete malo odraste, krene u školu, više mu ne treba stalni supervizor.
I šta se onda dešava, odnosi između roditelja i djece postaju sve slabiji. Roditelj dođe kući, strovali se na kauč, gleda TV... i šta će dijete... ode u svoju sobu i sjedne na računar.
A onda kasnije tim roditeljima bude krivo što su se djeca otuđila, ali je tad kasno na silu se s njima opet ortačiti. Kažem, krivica je roditelja, ali je i krivica sistema koji im iscrpi svu energiju.