Imaš li neki dokaz za ovo, u usta te jebem rasklecana?
Kao jedan od svijetlih primera u NDH navodi se slučaj Diane Budisavljević – žene koja je, po riječima njenih poštovalaca, spasila od smrti iz logora 12 000 srpske djece. Diana Budisavljević je posthumno odlikovana od strane SPC (2013.) i Republike Srbije (2013.) za djelo koje je učinila. Ova rođena Austrijanka imala je, po navodima iz njenog dnevnika, čitavu mrežu saradnika, infrastrukturu i višestruku pomoć državnih organa NDH.
Već nam je poznata situacija u NDH i njena politika prema Srbima. Treba naglasiti da je suprug Diane Budisavljević, Julije, po nacionalnosti Srbin, preživio cijeli rat neuznemiravan od strane ustaških vlasti, zadržavši čak, u državi u kojoj su Srbi bili potpuno van zakona, profesorsku katedru i poziciju šefa Kirurške klinike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu – što je prilično neuobičajena stvar za jednog Srbina u NDH.
Treba naglasiti da je Julije imao vezu sa naprijed pomenutim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, čak se, kod posljeratnih komunističkih vlasti, prijavio da bude svjedok nadbiskupove odbrane na suđenju. Alojzije Stepinac je, iako se njegova uloga u Dianinom poduhvatu djelimično prećutkuje, bio osoba bez čije saglasnosti čitav poduhvat ne bi bio moguć- djeca izvučena iz logora bila su, prije udomljenja u ustaške porodice, smještana po objektima Rimokatoličke crkve.
Saradnici Diane Budisavljević su bili, osim službenika Crvenog krsta, državnih službenika NDH i brojnih istaknutih pojedinaca ove monstrum države, a posebno se, u sklopu priprema za njegovu kanonizaciju u Rimu, u posljednje vreme naglašava uloga Alojzija Stepinca.
Prema tvrdnjama Stepinčevih biografa, on je u cijelu akciju bio uključen od samog početka, dok Diana Budisavljević, u svom dnevniku, naglašava da se Stepinac aktivnije uključio tek od 1943. godine – dakle, nema mesta sumnji u Stepinčevu aktivnu ulogu u cijelom poduhvatu, a ponovićemo pređašnju tvrdnju: Dianin suprug, Julije, Srbin koji je živio u ustaškom Zagrebu, nudio je komunističkim vlastima svjedočenje u nadbiskupovu korist.
Cijeli poduhvat i ne bi mogao biti sproveden bez blagoslova NDH države i rimske crkve – jasno je, i iz svjedočenja Zorke Delić, a i iz zvanično proklamovane politike NDH o „trećini pokrštenih“ da je bilo potrebno sprovoditi aktivnu politiku po pitanju prozelitizma i pokrštavanja pravoslavnih – u selima, nepoklani narod bio je prevođen ognjem i mačem, a ova, sasvim mala, djeca, bila su predviđena da postanu najoštrije trnje rimske otrovne ruže.
Zato su i udomljavana isključivo u vjerujuće, katoličke porodice, koje su mogle i imale zadatak da im pruže najdublju moguću vjersku indoktrinaciju. A do takvih porodica je, organizovano, uz sugestiju da treba da prime djecu naroda koji su najviše mrzili, bilo moguće doći samo preko crkvene organizacije, iste one koja je, na samom početku, organizaciono pomogla formiranje organa vlasti ustaške države.
Mi se, zbog svega naprijed iznesenog, ne možemo oteti utisku da je najnovija euforija kod nas, sa „otkrivanjem zaboravljene heroine“ samo dio kampanje za proglašenje Stepinca rimskim svetiteljem- istorija nas uči da nam se svaka euforija obijala o glavu. Isto tako, ne možemo se oteti utisku da je Diana i njen poduhvat bio samo jedan od državnih projekata NDH, čiji je ona bila eksponent.