Auuuu sad sam vas jebao ružno evo dobrog teksta aaaaa jebi dijanu
https://istokrs.com/izdvojeno/diana-budisavljevic-u-operaciji-trecinu-pokatoliciti/
Diana Budisavljević u operaciji „Trećinu pokatoličiti“
istok26/04/2020 11:37
Beograd – Srbi, više nego bilo koji drugi narod na svijetu, imaju neku čudnu, autodestruktivnu crtu.
Majsko zasjedanje Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne crkve okončano je brojnim kontraverznim odlukama među kojima i ona kojom se Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić delegira za predstavnika SA Sabora SPC u dijalogu sa rimokatoličkom Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom kanonizacije ustaškog vikara i kardinala Alojzija Stepinca.
Cilj ovog dijaloga treba da bude postizanje nekog kompromisa u pogledu istorijske uloge Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu sa krajnjim ciljem da isti bude priznat i od SPC kao svetitelj.
Naime, posljednjih godina, jačanjem unijatske struje među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve, došlo je na red i pitanje relativizovanja do tada nespornog pitanja istorijske uloge Alojzija Stepinca u genocidnoj prozelitskoj politici „Nezavisne Države Hrvatske“.
Takođe, u međuvremenu je došlo i do značajnog zbližavanja državnog i administrativnog vrha SPC u pogledu „evroatlanskih integracija“ kako na svjetovnom tako i na duhovnom planu, pa je tako i ova kontraverzna odluka SA Sabora SPC podržavana dobila podršku i od „slobodnih medija“ režimske orijentacije sa ciljem da pripremi javno mnjenje u pogledu predstojećih reformi i svojevrsne revizije istorije i to tako što je objavljena priča o „herojskom podvigu“ Diane Budisavljević koja ubrzo potom i odlikovana najvišim državnim i crkvenim odlikovanjima.
U nastavku prenosimo dijelove teksta objavljenog u Zemunskim novinama koji jasno ukazuju na istorijske činjenice u pogledu osnovne politike nacističke „Nezavisne Države Hrvatske“ i njenog duhovnog vođe kardinala Alojzija Stepinca, osvjetljava drugu stranu medalje na mitsku priču o „herojskom podvigu“ Diane Budisavljević istovremeno razobličavajući i današnje državne i crkvene vlastodršce u pogledu njihove spremnosti da zarad „šargarepe na dugačkom štapu“ i dodvoravanju zapadnim moćnicima, kako evropskim tako i vatikanskom, pređu i preko milionskih žrtava hrvatske nacističke genocidne politike definisane načelom ministra Budaka – „trećinu pobiti, drugu trećinu prevesti u rimokatoličanstvo, a preostale protjerati“.
Priča iz teksta:
Diana Budisavljević – pogled sa druge strane
Želimo da se podsjetimo jednog od najužasnijih perioda naše istorije – Drugog svjetskog rata, u koji smo gurnuti, ponovo, onom istom glupošću i autodestrukcijom sa početka priče. Konkretno, zanimaju nas neke prilike iz Nezavisne Države Hrvatske, kojoj je Zemun bio pogranični grad. NDH je, odmah po nastanku, stavila Srbe van zakona – jednako kao i savremena Republika Hrvatska. Slavko Kvaternik, koji ju je 10. aprila 1941. godine proglasio, samo dva dana nakon proglašenja primio je u formalnu posjetu nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je krunisana dotadašnja saradnja Rimokatoličke crkve i ustaškog pokreta.
Dan kasnije, 13. aprila, Kvaternik je uzvratio posjetu, došavši u katedralu na misu, na kojoj je od Stepinca bio blagosloven. Tokom formiranja državnog aparata, Radio Zagreb poziva sve pripadnike i simpatizere ustaškog pokreta da se, zarad organizovanja vlasti, jave svojim lokalnim sveštenicima, jedinoj tada, da se izrazimo modernim političkim rječnikom, umreženoj organizaciji na razvalinama jugoslovenske Banovine Hrvatske.
U svojoj suštini, NDH i ustaški pokret bili su klasični prozelitski ekstremitet Rimokatoličke crkve. Ustaše su se po malo čemu razlikovale od krstaša, a ugaoni kamen ove monstrum države bila je patološka mržnja prema pravoslavnim Srbima – narodu kome su, do konverzije u rimokatolicizam, pripadali bliski preci većine ustaša. Politika prema Srbima mogla se svesti na jednu rečenicu – trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokrstiti.
Previše je svjedočanstava o jezivim zločinima nad pravoslavnim hrišćanima u NDH, ali je, možda, jedno od najupečatljivijih, koje oslikava pravu sliku politike ove monstrum države o „trećinama“, svjedočanstvo Zorke Skiba, rođene Delić, koja je, kao sasvim malo dijete, nekoliko puta izbjegla klanje, bila zatočena u ustaškom dječijem logoru Jastrebarsko pod nadzorom časnih sestara rimokatoličke crkve, a potom usvojena od Slavka Dasovića, ustaše, kod koga je, dobivši novi identitet, vaspitavana kao rimokatolkinja, po sopstvenim riječima, učena da mrzi Srbe, ali koja nikada nije zaboravila svoje kršteno ime i nacionalnost.
Njena ispovijest je nešto najpotresnije što smo mogli da čujemo, vjerovatno iz razloga što je sve događaje opisivala u prvom licu – njoj su se i desili. Upokojila se 4. juna ove godine.
Slučaj Diane Budisavljević
Kao jedan od svijetlih primera u NDH navodi se slučaj Diane Budisavljević – žene koja je, po riječima njenih poštovalaca, spasila od smrti iz logora 12 000 srpske djece. Diana Budisavljević je posthumno odlikovana od strane SPC (2013.) i Republike Srbije (2013.) za djelo koje je učinila. Ova rođena Austrijanka imala je, po navodima iz njenog dnevnika, čitavu mrežu saradnika, infrastrukturu i višestruku pomoć državnih organa NDH. No, da krenemo redom.
Dosadašnje iskustvo nam je pokazalo da svako koga ljudi poput patrijarha Irineja ili predsjednika Republike, Tomislava Nikolića, pohvale, istaknu ili poštuju zaslužuje, ako ne apriorno odbijanje, a ono makar rezervu kojom bi se preispitalo njegovo djelovanje.
Dianin muž – svedok Stepinčeve odbrane na suđenju
Već nam je poznata situacija u NDH i njena politika prema Srbima. Treba naglasiti da je suprug Diane Budisavljević, Julije, po nacionalnosti Srbin, preživio cijeli rat neuznemiravan od strane ustaških vlasti, zadržavši čak, u državi u kojoj su Srbi bili potpuno van zakona, profesorsku katedru i poziciju šefa Kirurške klinike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu – što je prilično neuobičajena stvar za jednog Srbina u NDH.
Treba naglasiti da je Julije imao vezu sa naprijed pomenutim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, čak se, kod posljeratnih komunističkih vlasti, prijavio da bude svjedok nadbiskupove odbrane na suđenju. Alojzije Stepinac je, iako se njegova uloga u Dianinom poduhvatu djelimično prećutkuje, bio osoba bez čije saglasnosti čitav poduhvat ne bi bio moguć- djeca izvučena iz logora bila su, prije udomljenja u ustaške porodice, smještana po objektima Rimokatoličke crkve.
Samo Srbi katoličeni pod palicom Vulinove „svetice“
Bitno je reći da su, po riječima same Budisavljevićke, izvlačena isključivo srpska djeca, budući da je za uhapšene Jevreje postojala organizovana pomoć – tako da su netačne tvrdnje aktuelnih srpskih ministara, poput Aleksandra Vulina koji, uz tvrdnju da Diana Budisavljević treba da bude proglašena sveticom, naglašava kako je spasavala „srpsku, jevrejsku i romsku djecu“.
Dakle, u ovom „programu“ ciljna grupa su bila isključivo djeca srpske nacionalnosti, i dobi koja je bila isuviše rana da bi ona imala čvrsto formiranu svest o vjerskom ili nacionalnom identitetu.
Logično je, dodaje autor teksta, kompaktna i organizovana jevrejska zajednica svakako ne bi dozvolila da se toliki broj njene djece prevodi u rimokatolicizam na tako organizovan način, bez naknadne sankcije.
Saradnici Diane Budisavljević su bili, osim službenika Crvenog krsta, državnih službenika NDH i brojnih istaknutih pojedinaca ove monstrum države, a posebno se, u sklopu priprema za njegovu kanonizaciju u Rimu, u posljednje vreme naglašava uloga Alojzija Stepinca.
Da li se Diana stidjela Stepinca?
Prema tvrdnjama Stepinčevih biografa, on je u cijelu akciju bio uključen od samog početka, dok Diana Budisavljević, u svom dnevniku, naglašava da se Stepinac aktivnije uključio tek od 1943. godine – dakle, nema mesta sumnji u Stepinčevu aktivnu ulogu u cijelom poduhvatu, a ponovićemo pređašnju tvrdnju: Dianin suprug, Julije, Srbin koji je živio u ustaškom Zagrebu, nudio je komunističkim vlastima svjedočenje u nadbiskupovu korist.
Cijeli poduhvat i ne bi mogao biti sproveden bez blagoslova NDH države i rimske crkve – jasno je, i iz svjedočenja Zorke Delić, a i iz zvanično proklamovane politike NDH o „trećini pokrštenih“ da je bilo potrebno sprovoditi aktivnu politiku po pitanju prozelitizma i pokrštavanja pravoslavnih – u selima, nepoklani narod bio je prevođen ognjem i mačem, a ova, sasvim mala, djeca, bila su predviđena da postanu najoštrije trnje rimske otrovne ruže.
Zato su i udomljavana isključivo u vjerujuće, katoličke porodice, koje su mogle i imale zadatak da im pruže najdublju moguću vjersku indoktrinaciju. A do takvih porodica je, organizovano, uz sugestiju da treba da prime djecu naroda koji su najviše mrzili, bilo moguće doći samo preko crkvene organizacije, iste one koja je, na samom početku, organizaciono pomogla formiranje organa vlasti ustaške države.
Mi se, zbog svega naprijed iznesenog, ne možemo oteti utisku da je najnovija euforija kod nas, sa „otkrivanjem zaboravljene heroine“ samo dio kampanje za proglašenje Stepinca rimskim svetiteljem- istorija nas uči da nam se svaka euforija obijala o glavu. Isto tako, ne možemo se oteti utisku da je Diana i njen poduhvat bio samo jedan od državnih projekata NDH, čiji je ona bila eksponent.
Nije nemoguće da je imala dobru namjeru, iako je rezultat – duhovna smrt pokrštene dece, vjerovatno gori od onog što su napravile ustaše u logorima.
Uostalom, dobre namjere su često stepenice na putu do pakla.