Ajd oftopik, koliko je naš narod religiozan:
Ima praznik sveti Vartolomej. To je jedan od Hristovih apostola. Naš narod kad je prihvatio hrišćanstvo, nije mogao da prevali njegovo ime preko usta, već ga je krstio kao sv. Vratolomej, sv. Vratolomije. I šta, za nekoliko generacija je nastao običaj da ne smeš da se penješ na drvo na sv. Vratolomija, jerbo će te prokleti on i slomićeš vrat. Eeeeeeeeeej? Hrišćani, Srbi? Vudu, vudu. Žene idu i rintaju u firmi sedam dana nedeljno, recimo da rade u perionici rublja, peru to rublje, ali ako je crveno slovo, ne daj bože da uključe mašinu za pranje rublja kod kuće. Zašto? Pa ne valja se. A u crkvu ne idu. Juče praznik, crveno slovo: Sekovanje, ne radi se, ne pere se! A koje Sekovanje? Pa, znaš, to ti je veliki praznik Sekovanje? I ne reče mi koje, nema pojma šta je Usekovanije glave svetog Jovana Krstitelja. Pa jebem mu majku, to bi bar trebalo da zna, veruju a ne znaju u šta veruju. Nego nisu Srbi hrišćani, a nisu ni pagani, oni su od svačega uzeli ponešto, a većina njih je iznutra religiozno šuplja, nema sadržine, veruju instinktivno i bez razuma, ne znaju ni sami u šta, u neku džudžu silu, fetiš, kao polinežanska plemena. Mada ne znam da li bih toliko lako osudio polinežanska plemena. Eto. A ako vidim primer dubokog hrišćanskog verovanja, iole potkrepljenog znanjem, oslobođenog praznoverica, u svom okruženju, ja mu se iskreno divim, majke mi. Ne mogu da verujem, ali takvim vernicima se divim. A ovu većinsku bagru bih pola ponovo krstio, a pola oterao na Haiti da se bave vuduom.