Evo videh ovaj sad poster sto je odabrn pa se prosetih i prica moga dede pa reko da otvorim temu
Dedine ratne price
ima priča iz Ivanjičkog sreza, kad su snimali Užičku republiku pa pokupe statiste, a to je Stambolićev kraj, tu je ubijen poslednji četnik Srbije, čuveni Boža Javorac - postroje statiste pa krenu redom: partizan, četnik, četnik, partizan, partizan i sve tako do kraja. Kad su završili pitaju: "Ima li neko nešto da mu je nejasno oko posla?", a jedan se javi pa kaže: "Jasno mi je za partizane, ali hoćemo li mi što smo četnici dobiti od vas uniforme ili da donesemo od kuće?"
ima priča iz Ivanjičkog sreza, kad su snimali Užičku republiku pa pokupe statiste, a to je Stambolićev kraj, tu je ubijen poslednji četnik Srbije, čuveni Boža Javorac - postroje statiste pa krenu redom: partizan, četnik, četnik, partizan, partizan i sve tako do kraja. Kad su završili pitaju: "Ima li neko nešto da mu je nejasno oko posla?", a jedan se javi pa kaže: "Jasno mi je za partizane, ali hoćemo li mi što smo četnici dobiti od vas uniforme ili da donesemo od kuće?"
Урбана легенда.
Upoznao sam čiču, tesara, gore na planinčugi. Puno je kuća napravio od drveta. Kada su snimali film "Ptice koje ne polete", gore na bilješkoj steni. Onda im je taj čiča gradio baraku. Jer je taj čiča najbolji majstor za drvene kuće u istočnoj Srbiji. A Bata Živoinović je igrao onoga dedu Zdravka lugara. Ne znam ja kada se Bata zamerio čiči, ali ga čiča zdravo ne voli. Niko ne zna zbog čega.
I izgradili oni tamo barake, za film i tako to. Kada okupi producent, tamo lokalce, počasti ih klopu i piće, ko ima nešto da ih pita. I veli on njima: "Onaj scenarista, jebo mu pas mater, stavio da, lugar, glavna uloga, gine. Treba nam neko za jednu scenu, da bude kao krivolovac i da puca na Bati Živoinovića. Mi bi to dobro platili. Platili bi ko sve ovo što ste do sada radili. Duplo para, ko hoće da puca na Batu." Pa kao nezgodno je, Bata je defakto narodni heroj, pobio more švaba, bla bla.
I kaže njima čiča: "Ubiću ga ja za džaba, samo da mi vi obećate, da nećete svedočiti." I sada gledaju ga oni producenti. Pa razmišljaju šta im je deda rekao. Naposletku ukapiraju, pa dedu ispod miške, pa u ladu nivu i pakuj u selo. Jebi ga Bata u to vreme bio, narodni poslanik, visok član SPS, štiotio ga zakon, mogli su odma da šalju čiču na robiju.
Blage veze nemam ko je lik koji puca na Batu. Ali je neko od lokalaca.
moj je teča rođen i odrastao gore, ispod Savine vode, selo Kurćubi, kad pogledaš odozgo kao s neba da gledaš...
ima priča iz Ivanjičkog sreza, kad su snimali Užičku republiku pa pokupe statiste, a to je Stambolićev kraj, tu je ubijen poslednji četnik Srbije, čuveni Boža Javorac - postroje statiste pa krenu redom: partizan, četnik, četnik, partizan, partizan i sve tako do kraja. Kad su završili pitaju: "Ima li neko nešto da mu je nejasno oko posla?", a jedan se javi pa kaže: "Jasno mi je za partizane, ali hoćemo li mi što smo četnici dobiti od vas uniforme ili da donesemo od kuće?"
Verovatno je legenda, jer se i u mom kraju priča slična priča, mada kod mene ta priča ima mnogo detalja što možda govori o njenoj autentičnosti: Kada su snimali Povratak otpisanih, deo je sniman u Koraćici, selu odakle je Bata Živojinović (on je tu glumio četničkog majora) - scena u srušenoj crkvi je snimana na ruševinama manastira Pavlovac u Koraćici (danas je obnovljen), a on je okupio svoje seljake da statiraju. Među njima je bio i njegov veliki prijatelj, čuveni mladenovački fotograf Mića Kalispera (kome je Bata često nameštao epizodne uloge, tako da Mića i njegov sin Ratko glume dvojicu od šest Čvorovića u Balkanskom špijunu, čuvena scena sa pankerima). Mića je inače stvarno bio i u četnicima i u partizanima, pa kad je došlo do podele uniformi za četnike, mića i njegova ekipa su samo rekli "ne treba, donećemo mi naše od kuće". Tako se bar priča.
Avokadova je ubedljivija al koga briga svakako je 80 posto ovde izmisljeno :-)
najverovatnije, ali mi to uvek ispričaju kad svratim, vole ljudi tu varijantu :)
Pa te price su stare 70 godina svak po malo izmeni i jos su ovi koji su izmisljali ih
Моја бака живла у Бихаћу и једно јутро усташе дођоше да их воде на неки трг, шта ли је. А тамо био и неки хрват, што је знао мог прађеда, а мама моје прабабе била Словенка (из Словеније). И он их тако извуче и они одоше у Велику Кладушу, а прађед ми касније погино у Загребу.
Ajd da ne krecem od najstarijeg pretka Laka Trnopoljca iz Kolasina, jer je moj Pok. Otac sve lepo i uredno zapisivao pa znam...
Pradeda sa oceve strane Gligorije se zvao je bio vodenicar i uspeo je da ne omasi ni jedan rat, samo je za drugi vec bio mator. On i njegov brat Radisav su najebali u Srpsko Bugarskom ratu, povlacili su se , Radisav se popeo na drvo i rokao ih odozgo puskom dok ga nisu skinuli (al je pobio desetak), a Gligorija su uhvatili i zaklali, ali nekvalitetno (bugari, jebiga) pa je preziveo, imao je oziljak od uva do uva. E posle se posvetio vracanju duga, kazu da je pobio preko 100 bugara, kad se zavrsi pucnjava isao je od jednog do drugog i lomio im glave kundakom, a ako ustane da bezi skidao ga je iz puske, imao je par akcija za koje je odlikovan, ali otprilike da je sve to ostavilo posledica na njegovo mentalno zdravlje. Posle je ucestvovao u Prvom Svetskom, presao albaniju bio na Krfu, proboj Solunskog fronta i vratio se nazad u svoju vodenicu. Kazu da ko mnogo ubija umre u mukama, pao je na sporet u sedamdeset i nekoj, tako je i bilo. Secam se kada smo bili klinci, jedan Djoka donosio knjigu o Soluncima, pradeda mu poginuo pri proboju, i meni bilo krivo kud moj ne poginu pa da ga ima u knjizi. Klinac moron.
E kad je bio Drugi svetski (a ovo je ziva istina) u mesnoj kancelariji u Godacici su bila dva stola, Cetnici i Partizani. Svako je morao da se prijavi negde. Cetnici su nudili povoljnije uslove, prijavis se pa kad te pozovu, a kod Partizana se islo odma. I normalno Deda i njegov brat se prijave u Cetnike, medjutim posle se ovi podzapaju pa ih mobilisu partizani. Ceo rat su bili u Bosni, pa posle Sremski front. E tu njegov brat nadje u Sarajevu udovicu muslimanku, i napravi joj dete, pa posle ostavi zenu i troje dece ovde i ode kod nje i sa njom je imao jos troje dece. Obojici su nudili da se aktiviraju kao vojna lica, ali posto Deda nije hteo, morao je posle rata da sluzi vojsku jos dve godine. Dedina jedina prica iz rata je bila kako je bezao od nemackog tenka, i kako je brojao koliko koraka napravi dok ranac jednom stigne da ga udari u dupe. On je na sve to gledao na posao koji mora da se zavrsi, i kad su ga terali na kuluk, i kad su mu oduzimali stoku, i kad je isao u zatvor zbog sverca zita, je to to pederi, da zavrsim i cao. Sa bratom je ostao u jako losim odnosima, na neki nacin ga je izgubio u ratu. Ovaj je dolazio da zakolje neku ovcu da nosi svojoj novoj porodici, jedanput je dosao da proda neku zemlju ali mu je Deda objasnio da se nece vratiti ziv ako je proda pa je odustao. Otac nije isao ni u jedan rat, ja sam proveo jedno vreme na Kosovu 99.
Sa majcine strane su svi bili Partizani, narodni heroj sto ima ulicu Mikus Gajovic mi dodje neki pradeda, s tim sto su Majcinog oca zamalo zaklali cetnici, slucajno ga spasao covek.
Jebiga, treba se truditi da ne ubijes nikog u zivotu, veliko prokletstvo navlacis pokoljenjima na vrat, al kad nemas kud... Hvala Bogu te sam toga postedjen.
E kad je bio Drugi svetski (a ovo je ziva istina)
А оно пре је неистина? :) Шалим се, 100 Бугара, човече, па он је баш био полудео ако није мало надувао причу, много ми то изгледа. Де их нађе толико...
Ajd da ne krecem od najstarijeg pretka Laka Trnopoljca iz Kolasina
Црногорског или Косовског?
А оно пре је неистина? :) Шалим се, 100 Бугара, човече, па он је баш био полудео ако није мало надувао причу, много ми то изгледа. Де их нађе толико...
I ako su lagali mene i ja lazem vas... To sam slusao od dvojice cilagera iz sela u sklopu price o prokletstvu i umiranju u mukama i sto su mom Dedi dve cerke umrle male, a moj otac jedva preziveo, jedan je stalno pricao kako ga je odvracao da im to ne lomi glave i kako nije mogao to da gleda.
Црногорског или Косовског?
Crnogorskog. Izumrlo je to prezime i u Kolasinu, samo najstariji znaju gde su im kuce i grobovi bili.
Jedna manje ratna a više ljubavna: Moj pradeda po majci (da cepidlačim do kraja, babin otac) pre I svetskog rata prosio jednu devojku, ona htela za njega ali pošto je on bio relativno siromašan a ona bogata, njeni je nisu dali, već je udaju za drugog, bogatog. Ona sa tim drugim rodi i ćerku, ali na žalost, dete umre kao beba. Kad je počeo rat, mobilišu i mog pradedu i njenog muža. Pradeda prešao Albaniju, vratio se kao pobednik sa Solunskog fronta, a njen muž negde ostavio kosti. E sad, kako su se stvari sa sposobnim muškim stanovništvom promenile, a i ona više nije bila pod garancijom, njeni je daju za mog pradedu i njih dvoje srećno prožive vek i dobiju osmoro dece od kojih četvoro doživi starost. Dakle, pradeda mi bio ratni profiter. A ceo život su živeli u velikom prijateljstvu sa familijom njenog prvog muža.
Ovo mi je pradeda:
http://www.imageshack.com/scaled/large/854/pj6p.jpg
A ovo deda u logoru (prvi desno sedi):
http://www.imageshack.com/scaled/large/838/abv1.jpg
Te priče o tome d će oni donijeti svoje uniforme i đed mane, kum Đure su vjerovatno nastale kad su svi upirali iz petnih žila da budu ultrasrblje. Iste priče i kod Hrvata.
No, na temu.
Sa ćaćine strane. Đed mi rođeni nije ratovo, njegova dva brata jesu Jedan (partizan) je umro od posljedica ranjavanja. Bio ranjen u nogu, al ispod Kozare tad i nije bilo idealno vrijeme za medicinu. Drugi brat je počeo karijeru kao četnik, ali je brzo prešo pertizanima. Zbog toga su četnici često dolazili i opsjedali kuću tražeći da ga ubiju. Htjele prve komšije da ga ubiji, ležali na tavnu od štale i čekali. Sa tom familijom smo se kasnije orodili. Taj drugi brat je nakon rata prvo bio major u novoj vojsci nove države, a kasnije je bio sudija. To što je bio četnik neko vrijeme nije uopšte smetalo.
Sa materine strane. Stric materin je bio u partizanima, to je sve što znam. Al od svog đeda sa materine strane sam najviše saznao o životu u vrijeme rata. samo zimi se spavalo u kućama, ostatak godine po šumama i njivama. Hrana se nije držala kući, nego opet ušumama, u šupljem drveću. Samo se od partizana nisu krili. Oružja nije bilo u selu, pa ako seljani odluče da naprave zasjedu ustašama i švabama iplo se golim rukama, pa ko živ ko mrtav.
Da podijelim sa vama, mada nsiu naročito zanimljive priče. Niti volim da ispitujem o tome.
bugari , jebiga
Ahahahahhaahah
Sad prosirismo temu al nema veze i treba :-) od sad mozemo da pisemo i o babama , strinama , tetcima i vasim iz 90 ih
Avokado svaka cast na slikama
Sto je zamrla ova tema ?
Ja nemam ratne price. Tata nije ucestvovao u ratu, a stricevu nece da pricaju o tome...
LOL kakvu sam glupost otvorio.
Прадеда био заробљен, у првом рату, поћерали га возом до Будима, у логор, успут се договорио са још пар ликова да када воз стане, да убију стражаре и да крену у бежанију. Када је воз стао ови убију чувара и сав народ крене да бежи, ови запуцају и погине ту људи док су бежали. Ишли пешке, зна ми отац колико дана, путовали ноћу, а преко дана се крили и још каже да су живели на песници лоја од козе , ваљда га лизали лол
e nemoj da mi kades pricu..izmisli svoju..
deda mi pricao kako je udario samarom hitlera.bilo je to u bg.hitler stajao ispred neke zgrade i pusio cigaretu a moj deda mu prisao i rekao mu daj ovamo sve pljuge i upaljac.hitler kaze najn ili tako nesto a moj deda ga udari samarom i vikne na njega daj pljuge i hitler krene da bezi a moj deda nije mogao da ga juri jer je imao upalu misica
moj deda pushkom njemce ganjo
moj deda ima parkinsona i sere nekontrolisano
Navodno, moj cukundeda, mamino prezime, se iz Prvog svetskog rata vratio bez obe noge. Valjda ih izgubio dok je prelazio Albaniju, pa ga popeli na top ili na konja i teraj dalje...
Sto je najgore, kazu ljudi da je posle rata nastavio da radi kao gradjevinac na skeli. Podignu ga kolege na skelu, on zida i pomera se rukama po skeli. Kad mora da pisa ili da ide kuci, oni ga skinu sa skele i stave u kocije. Sreca njegova pa je bio domacin, imao nekoliko konja i kocije pa je imao cime da se krece.
E sad, ovako su meni pricali. I meni zvuci nerealno, al' ajde...
Puchemi noga, dedino unuche
Cukununuce
Marko Bode je rođen u gradiću Osterodeu. Otac mu je bio Nemac, majka polu-Nemica polu-Srpkinja. Tačnije, otac joj je bio Srbin. Četnički vojnik.
Za vreme Drugog svetskog rata Bodeov deda je bio zarobljen i transportovan u Nemačku u logor. Tamo je upoznao jednu devojku i zaljubio se. Toliko da je čak pobegao iz voza koji ih je vraćao kući pred kraj rata kako bi ostao s njom.
Oženio se, a u tom braku je rođena jedna devojčica – majka Marka Bodea! I stvarno! Kada ga bolje pogledate, Bode uopšte ne liči na tipičnog Nemca.
eo averedž priče da je đedo nešto zbidžio u švapskom zarobljeništvu.
moj đed poginuo u ovom ratu '92. Ubio ga ustaša snajperom u borbi. A prađed, on je bio u austrougarskoj vojsci u prvom svjetskom ratu i ubijao ruse na istočnom frontu, posle ga ruje zarobile i bio sedam godina u ropstvu
Jedna od priča (nije od dede al jbg) koje sam čuo od jednog starijeg vodnika koji je bio na kosovu 99te je da je video kad su zarobljenog albanca vezali za tenkovsku cev da ne može da mrdne i onda ožežnu a vrelina cevi ga sprlji, al ne opale odmah već da drže tako neko vreme da visi
A prađed, on je bio u austrougarskoj vojsci u prvom svjetskom ratu i ubijao ruse na istočnom frontu, posle ga ruje zarobile i bio sedam godina u ropstvu
ДВОУМИМ СЕ ОКО ХИТЛЕРА И ТИТА. МОЖЕ ПОМОЋ ПОЛА ПОЛА? И ДА ПОЗДРАВИМ ГАЗДА ПРОКУ.
moj đed je jači od vaših đedova
Moj deda umro od ciroze jetre boleo ga kurac da ratuje
moj deda je mlad 1977. god, keva je moja bila problematicna rodla sa 11 god
Deda deda bas si krme
ja vragolan i moj deda ratujemo gde god treba
xaxaxa sokodzove
xaxaxaxa shir kahn