prijava

Stihovi koji su ti gletovali ličnost

65 odgovoraposlednji 7. okt 2013.
ST

Skoro sam rešio da poklonim malo vremena, pre svega, srpskoj poeziji i upoznam se sa istom, jer smatram da su nam u školi previše zakinuli na kvantitetu.
Pretražujući internet, nailazio sam na stihove koji su uspeli čak i suzu da mi izmame (nisam pička, majke mi) i da utiču na moje svakidašnje shvatanje mnogih stvari. Koji su stihovi, po tebi, vrhunac umetnosti i na koje ''režeš vene''? Meni je, na primer, naš romantizantizam predobar naročito Đura. Pa kaže:

Gde presta zakon, nestade greha,
Ne čuješ plača, ne čuješ smeha;
U pustu zemlju, u stene gole
Srce me zove...
Đura Jakšić

Ili od Šantića:
Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

I da, Ipčetovi stihovi ne spadaju u poeziju, oni su lelek duše, tako da- ne mećite ih ovde.

TR

Pred osvetljenom prodavnicom
U Guduričkoj ulici u Vršcu
Tri stara radnika ispijaju
Večernje svoje pivo iz flaše

Limeni zapušači su stvorili
Sazvežđe na traci zemlje
Između pločnika i kolovoza

Svetluca ono u polumraku
I čeka svog zvezdoznanca

Pošao sam da kupim cigarete
Tražim i flašu piva
Da nađem mesto i svojoj zvezdi

ШЕ

Ево вам највелинчанственија пјесма српске књижевности:

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
sta god je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvezde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zasto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo sto dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepši san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
u raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
LE
Ид у пичку материну,
каже отац стрину,
пуно село лепих жена,
а ти јебеш стрину
GL

И овај камен земље Србије,
Што претећ сунцу дере кроз облак,
Суморног чела мрачним борама,
О вековечности прича далекој,
Показујући немом мимиком
Образа свога бразде дубоке.
Векова тавних то су трагови,
Те црне боре, мрачне пећине;
А камен овај, ко пирамида
Што се из праха диже у небо,
Костију кршних то је гомила
Што су у борби протиб душмана
Дедови твоји вољно слагали,
Лепећи крвљу срца рођеног
Мишица својих кости сломљене, -
Да унуцима спреме бусију,
Оклен ће некад смело презирућ
Душмана чекат чете грабљиве.
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема -
Ногом ћеш ступит можда, поганом!
Дрзнеш ли даље? ... Чућеш громове
Како тишину земље слободне
Са грмљавином страшном кидају;
Разумећеш их срцем страшљивим
Шта ти са смелим гласом говоре,
Па ћеш о стења тврдом камену
Бријане главе теме ћелаво
У заносноме страху лупати!
Ал један израз, једну мисао,
Чућеш у борбе страшној ломљави:
„Отаџбина је ово Србина!"

WV

"живот је (живот је)
некад сив (некад сив)
живот је (живот је)
каси жив."

Бајага Момчилић "Живот је (у и о Лепоти)"

EB

Ne dozvoli

ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.
ni mlade djevojke
ni stare djevojke,
ni mladi ljudi
ni stari ljudi,
ni oni izmedju,
niko od njih.
ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.

radije
gradi na pijesku
gradi na deponiji
gradi na sengrupimastoljeca
gradi na grobljima
gradi cak i na vodi,
ali ne gradi na
ljudima.

oni su losa opklada,
najgora moguca opklada.

gradi negdje drugdje
bilo gdje
samo ne na ljudima,
bezglavoj, bezdusnoj
masi
sto kvari
stoljeca,
dane,
noci,
gradove,
narode,
zemlju
stratosferu,
kvari svjetlost
kvari
sve sanse
ovdje,
totalno ih kvari
tada
sada
sjutra.

bilo sta,
u poredjenju sa ljudima,
temelj je vrijedan
trazenja.

bilo sta.

Pukovnik I Pokojnik

pokojnik vise nista ne sluti
a ne ocekuj od pukovnika da ti suvislo objasnjava
smrt nagradjuje obojicu podjednako
jednog fascinira
drugog spasava zaborava
moze biti da su lovci na glave
kao sto to casni ljudi ponekad rade
a moze biti i da su samo okusali strah
istina
nikog nisu narocito impresionirali
volio bih da zavedes obrijane glave
i da ih uzmes kao misaonu erotiku
da ne budes okruglo kamenje
koje vjetar valja po dolini
da na kraju puta stanes
i svojim culima ukrotis vrijeme
i da kazes odmah
da ne pomislim da lazes
jer
nitko te tako dobro ne razumije
kao ja
vidjet ces kako proslost postaje
ono sto se i mudrima dogaca
nesto izmedju smijeha i odbrojavanja
nesto izmedju sutnje i cekanja
i kad bizarno sasvim stvarno
ostane bez ijednog iznenadjenja
i kad se naces kao i toliko puta
u mome narucju
tko ce onda biti tvoj novi guru
pukovnik i pokojnik
zelim da znam
pukovnik i pokojnik
cije su oni maslo do vraga
pukovnik i pokojnik
prastari stos
pukovnik i pokojnik
ili gledaj mama kako tata svira rock and roll

NĆ

Ракић ојебао!

O, sklopi usne, ne govori, ćuti,
ostavi misli nek se bujno roje,
i reč nek tvoja ničim ne pomuti
bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
zabrekću novim, zanosnim životom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred veličanstvom prirode; a potom,

kad prođe sve, i malaksalo telo
ponovo padne u običnu čamu,
i život nov i nadahnuće celo
nečujno, tiho potone u tamu,

ja ću ti, draga, opet reći tada
otužnu pesmu o ljubavi, kako
čeznem i stradam i ljubim te, mada
u tom trenutku ne osećam tako.

I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda
slušati rado ove reči lažne,
i zahvalićeš bogu što te sazda,
i oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
kako se spušta nema polutama,
ti nećeš znati šta u meni biva -
da ja u tebi volim sebe sama,

i moju ljubav naspram tebe, kad me
obuzme celog silom koju ima,
i svaki živac rastrese i nadme,
i osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
kad zatreperi cela moja snaga,
neka te srce moje blagosilja.
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: ćuti,
ostavi dušu nek spokojno sniva,
dok kraj nas lišće na drveću žuti
i tama pada vrh zaspalih njiva.
ФЕ

Јован Дучић: ПЕСМА ЖЕНИ

Ти си мој тренутак, и мој сен, и сјајна
моја реч у шуму; мој корак и блудња;
само си лепота колико си тајна
и само истина колико си жудња.

Остај недостижна, нема и далека
јер је сан о срећи више него срећа.
Буди бесповратна, као младост, нека
твоја сен и ехо буду све што сећа.

Срце има повест у сузи што лева,
у великом болу љубав своју мету.
Истина је само што душа проснева.
Пољубац је сусрет најлепши на свету.

Од мог привиђења ти си цела ткана,
твој плашт сунчани од мог сна испреден.
Ти беше мисао моја очарана,
симбол свих таштина, поразан и леден.

А ти не постојиш, нит си постојала.
Рођена у мојој тишини и чами,
на Сунцу мог срца ти си само сјала
јер све што љубимо - створили смо сами.

AD

Ova mi stoji i na profilu:

Majstori u kući (Aleksandar Sekulić)

Majstore zatekoh
na krovu stare kuće
menjaju slomljeni crep
majstori na krovu
majstori unutra
majstori, majstori
ko vas je zvao
zašto dirate moj crni krov
na kome stoji roda bela
na kome raste trava kudrava
moj krov u podnožju dugog veka
zašto ste mi kuću zauzeli
zašto ste napali
čekićima, ekserima
četkama, bojama
majstori, majstori
ko vas je zvao
izlazite, pustite me
da sam kuću uređujem
ne čuju oni
ukucavaju moje kosti
farbaju mojom krvlju
iznose iz mog srca
nameštaj stari
nepodnošljivi majstori
njih trideset sede na meni jednom
doći će, kažu, čuveni gost
loviće maglu po šumarcima
sa tvojom će se kućom sudariti
mora da bude kao iz bajke
evo tebi ogledalo
češljaj smeh u njemu
lice ti je poduprto
železnom tugom

majstori, majstori
šta ste to učinili
to nije moja kuća
to moj gost nije
to više nisam ja

Nije srpska ali je sa našeg govornog područja (posebnu težinu daje činjenica da je napisana na samrti):

Notturno (A. G. Matoš)

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
СК
Опасан сам зоколину,
Заштитник сам сељак бренда,
О рукаве бришем слину,
Јер ја сам Србенда!

Културан сам као стока,
грозим се од сваког тренда,
сваког гледам испод ока,
Јер ја сам Србенда!

Нисам никад шовиниста,
Ал када ми жена ренда,
опалим је преко уста,
Јер ја сам Србенда!
AL

Električni orgazam, Nebo, 1981(valjda), jedino što od njih valja.....

Moje su nebo vezali žicom
Po mome mozgu crtaju šeme
Žele jos jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vreme.

Al' ne dam svoje ja ideale
I ješću snove umesto hleba
Ja svoju sreću nosim sa sobom
Ona je parče slobodnog neba!

AG

Ljubivoje bre!

Domovina se brani lepotom
I čašću i znanjem
Domovina se brani životom
I lepim vaspitanjem

I paljenjem ambasada, lololo.

HI

@glavni Uze mi pjesmu iz usta! A, znam je napamet. ;)
E'o Mizera od Crnjanskog

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

AV

Iz noći koja me obavija crna, kao najdublja jama
zahvaljuje Bogu - koji god da jeste
na ovoj neosvojivoj duši.

U okrutnim kandžama okolnosti
nisam posustao niti naglas zaplakao.

Pod udarima mogućnosti
moja glava je krvava ali ne i pognuta!

Izvan ovog mesta gneva i suza
vreba samo užas senke.
ALI ĆE ME ZLE GODINE OPET TRAŽITI
I PRONAĆI NEUPLAŠENU.

Nije bitno koliko je uska kapija...
koliko je ispunjena tragom neuspeha...
JA SAM GOSPODAR SVOJE SUDBINE.
JA SAM KAPETAN SVOJE DUŠE! - Viljem Ernest Henli

PA

Dobro jutro - dobar dan!
Ide Dragan razdragan!
Izgubio nevolju,
lutajući po polju.
Izgubio tugu,
lutajući po lugu... Ne znam kako beše dalje, ali me ovo nekako uvek oraspoloži. ;)

RI

Ja ne znam šta treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.

Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brijega igra
Posljednji sunčev zrak.

A na tom brijegu se vidi
ljepote djevojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.

Sa zlatnim češlja je cešljem,
I pjeva još uz to,
A glas od pjesme zvuči
Silno i čudesno.

Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stijene ne gleda dolje,
Već gore gleda on.

I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.
▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
O склопи усне, не говори, ћути,
Остави душу, нек' спокојно снева
Док крај нас лишће на дрвећу жути,
И ласте лете пут топлих крајева.

О склопи усне, не мичи се, ћути!
Остави мисли, нек' се бујно роје,
И реч нек' твоја ничим не помути
Безмерно силне осећаје моје.

Ћути, и пусти да сад жиле моје
3абрекћу новим заносним животом,
Да заборавим да смо ту нас двоје,
Пред величанством природе! А по том,

Кад прође све, и малаксало тело
Поново падне у обичну чаму,
И живот нов, и надахнуће цело,
Нечујно, тихо, потоне у таму

Ја ћу ти, драга, опет рећи тада
Отужну песму о љубави, како
Чезнем и страдам и љубим те, ма да
У том тренутку не осећам тако...

А ти ћеш, бедна жено, као вазда,
Слушати радо ове речи лажне:
И захвалићеш Богу што те сазда,
И очи ће ти бити сузом влажне.

И гледајући, врх заспалих њива,
Како се спушта нема полутама.
Ти нећеш знати шта у мени бива,
Да ја у теби волим себе сама,

И моју љубав наспрам тебе, кад ме
Обузме целог силом коју има,
И сваки живац растресе и надме,
И осећаји навале к'о плима!

За тај тренутак живота и миља,
Кад затрепери цела моја снага,
Нека те срце моје благосиља!
Ал' не волим те, не волим те, драга!

И зато ћу ти увек рећи: Ћути!
Остави душу, нек' спокојно снива
Док крај нас лишће на дрвећу жути,
И тама пада врх заспалих њива.

ME
Грешио сам много, а сад ми је жао
Што нисам још више и што нисам луђе
Јер само ће греси када будем пао
Бити моје дело - а све друго туђе.

Грешио сам много, учио да страдам
Летео сам изнад ваше мере строге
Живео сам грешно, још ћу, ја се надам
Својим дивним грехом да усрећим многе.

Грешио сам, признајем, нисам био цвеће
Грешио и за све вас који нисте смели
И сад део греха мог нико од вас неће
А не бих га дао - ни кад бисте хтели

Душко Трифуновић - Грех

...
Не марим да пијем. Ал´ кад приђе тако
Свет мојих радости, уморан, и моли
За мир, за спасење, за смрт или пак´о
Ја се свему смејем па ме све и боли.

И притисне очај, сам, без моје воље,
Цео један живот, и њиме се креће,
Узвик га пролама: ”Неће бити боље,
Никад, никад боље, никад бити неће.”
...
И желећи да се склоним од срама,
Пијем, и зажелим да сам пијан довек;
Тад не видим порок, друштво где је чама,
Тад не видим ни стид што сам и ја човек.

послушати итерпретацију радета шербеџије

дис - пијанство

наГЛАСИо бих још две мени драге
бранко миљковић - узалуд је будим; дис - можда спава

петар краљ је био ненадјебив

Има пар гoтивних превода, и пар не тако готивних лол
тако да нема боље од оригинала
радјард киплинг - ако

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you,
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;
If you can wait and not be tired by waiting,
Or being lied about, don’t deal in lies,
Or being hated, don’t give way to hating,
And yet don’t look too good, nor talk too wise:

If you can dream—and not make dreams your master;
If you can think—and not make thoughts your aim;
If you can meet with Triumph and Disaster
And treat those two impostors just the same;
If you can bear to hear the truth you’ve spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to, broken,
And stoop and build ’em up with worn-out tools:

If you can make one heap of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breathe a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: ‘Hold on!’

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with Kings—nor lose the common touch,
If neither foes nor loving friends can hurt you,
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds’ worth of distance run,
Yours is the Earth and everything that’s in it,
And—which is more—you’ll be a Man, my son!
SO

Mika Antić - Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.
ST

Српска мајка

На меком, топлом крилу
Јединка сина њиха,
Љуби га ноћ и дан;
Цвећем му власи кити,
Песмом му слади сан.

Расте јој синак, расте,
На своје ноге стаје,
Васцео мајчин свет –
Ох, није шала, није:
На грани један цвет.

Расте јој синак, расте,
А мајка дршће, стрепи,
У нежном срцу свом,
Да не би на цвет пао
Из ведра неба гром.

Расте јој синак, расте,
Једино благо мајци
Које јој даде Бог.
Ко не би брижно чуво
„Зеницу ока свог?“

Расте јој синак, расте,
Мајка би звезде с неба
Скидала сваки час,
Да синку, свом јединку,
Од звезда сплете пас.

Синак се снагом паше,
А мајка снева свате,
Весеља нада свог;
Топи се од милина
Крај сина јединог.

Ал' зачу с' бојна труба:
„За Српство, за слободу!“ –
Мајка му паше мач.
А кад је пао, нико
Није јој чуо плач.

Јован Јовановић Змај

SN

Čovek Peva Posle Rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim.
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubevi bakalin grli,
i kako mi s glave, raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast!

Dušan Vasiljev

ДО

Твоје сунце носе сад на заставама,
Ти живиш у бесном поносу синова;
Твоје светло небо понели смо с нама,
И зоре да зраче на путима снова.

Још си уз нас, света мајко, коју муче;
Све су твоје муње у мачева севу,
Све у нашој крви твоје реке хуче,
Сви ветри у нашем осветничком гневу.

Ми смо твоје биће и твоја судбина,
Ударац твог срца у свемиру. Вечна,
Твој је удес писан на челу твог сина,
На мач његов реч ти страшна, неизречна.

Млеком своје дојке нас си отровала,
У болу и слави да будемо први;
Јер су два близанца што си на свет дала -
Мученик и херој, кап сузе и крви.

Ти си знак на небу и светлост у ноћи,
Колевко и гробе, у одећи сунца;
Ти си горки завет страдања и моћи,
Једини пут који води до врхунца.

Ми смо твоје трубе победе, и вали
Твог огњеног мора и сунчаних река:
Ми смо, добра мајко, они што су дали
Свагда капљу крви за кап твога млека

Ј.Д.

KO

Sjedila sam za masinom sila sam
Pitali me momci dobri cija sam.
Mamina sam, cerka tatina
Ko da dva dinara, toga sam

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.