Ja ovaj njen performans posmatram na mnogo manjem intelektualnom nivou od 'crvene zone za parkiranje'. Meni je prvo na pamet palo je izvrgavanje ruglu u konzervativnom društvu.
Kreće mlada, obučena, sa maskom, niko je ne poznaje ali je prihvataju jer je ista kao i ostali. Nije slučajno odabrala bijelu boju, boju čednosti, nevinosti, nježnosti. Pola maske takođe nije slučajno jer nam u startu otkriva onu tamniju stranu nje same.
Polako spada komad po komad odjeće do finalnog pada maske, svi su uvidjeli ko je i šta je, zgroženi su njenom golotinjom, znaju ko je. Crvena boja, boja ljubavi, vatre, đavola, strasti ali i boja stida i sramote. Borba traje u njoj, ko će pobijediti, ljubav ili stid? Stid polako dobija, kreće nazad ali ljubav vadi posljednje atome snage (to je ono kad je neodlučna, krene nazad, pa se vrati, pa tamo-vamo).
Stid konačno pobjeđuje, društvo moramo zadovoljiti, vraćamo bijelu uniformu i masku i gubimo se u gomili.