je li? a pusta zemlja, valdemare? :)
Eliot ima esej "Tradicija i individualni talenat" u kom problematizuje značaj tradicije kao podrazumevanog sloja u formiranju poetike svakog pesnika.
Svakako da u poeziji mora postojati u nekoj meri nota podrazumevanog i temeljenog na tradiciji ili nekom konkretnom delu i da je naročito period devetnastog i početka dvadesetog veka obeležio period hermetične poezije i izrazitog simbolizma (Vitmenova "Pesma o meni", recimo, i uopšte "Vlati trave", čitane bukvalno često ne govore ama ni o čemu), ali današnja poezija je, kako mi se čini nakom skromnog bavljenja njome, umnogome raskinula sa tim tokovima.
Generalno, takvo pisanje može biti sredstvo da se prenese poruka, ali ako i nagovesti da postaje samo sebi cilj, onda takva poezija počinje da gubi na smislu i na težini.