VPrijavaPrijavi se

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

GZ

2 Ubica: sjajno
Ja sam čitala od nje roman o princu Gendžiju, ma divota jedna, preporučujem svakome. Još je i pun predivne poezije, budući da su se na japanskom dvoru dopisivali u stihu i na taj način komunicirali. Dakle, Murasaki Shikibu, zapamtite :)

nadovezivanje na žirafka:
Šokantno ne znači književno vredno. Mislim ok je i to čitati ako želiš da odmoriš mozak leti na plaži, ali nije za ovu temu, zaista. A ti žirafko dolazi na čet i nemo se nerviraš :)

ZI

Ma, samo mi je loše kad vidim ko sve može da živi od pisanja, a znam da jedan Crnjanski nije imao leba da jede! Da ne pričam o Servantesu koji je Španiji dao i ruku i oko a ne samo "Don Kihota", a umro od gladi. I onda tamo neko namrči artiju i kupi stan. Bruka.

I nisam ja ništa rekla o našem Brankaji, znam da je još uvek utučen što mora da čeka na posao moderatora;) pa neću da dolivam ulje na tihu vatru njegove još ne ugasle želje; ) samo kad ti ćelavi frizer kaže da promeniš razdeljak,tu nisu čista posla. Tako ti je i sa preporukama. Onaj ko mu je preporučio knjigu sigurno ima ozbiljan čitalački staž.

A ti si se već vidim dao na advokaturu ; ) Ako, ako: )

ZI

Rado bih se družila sa vama, ali okice mi se sklapaju. Osim toga možda ste primetili da me nikad na četu nema. To nije zbog nekadašnjeg domaćina koji mi je svojevremeno nudio seks" i meni i severu", već zato što ja tako sporo kucam da bi vam to bilo isto kao da pričate sa nekim ko je polumutav: )

Inače i dalje mi se sviđa nekadašnja Gvozdenovićeva ideja da se vidimo i siti ispričamo. Dračišić bi mogao da kuva, nas dve da mešamo, a Kurdu ćemo dati da okreće ražanj. Mislite o tome; )

Bilo bi mi osobito milo em drago uživati uživo u vašem društvu, za povratni efekat ne garantujem : )

GV

Bilo bi mi osobito milo em drago uživati uživo u vašem društvu, za povratni efekat ne garantujem : )

Preuzeo bih taj rizik. :)

To nije zbog nekadašnjeg domaćina koji mi je svojevremeno nudio seks" i meni i severu
Da javim Šaviji i Pedji za to? :)

BR

izvini zirafko ako sam te uvredio ili nesto slicno,nije mi bila namera...al nemoj molim te da me vredjas tom ironijom...samo sam postavio pitanje jel neko procitao zato sto sam cuo od nekih da je sokantno ma kako to shvatila...uglavnom juce sam bas nesto pitao koleginicu o cemu je tacno roman i kada sam cuo sve ,iskreno zgadio mi se...

a sto se tice mojih omiljenih pisaca i pesnika to su uglavnom:shantic,mazuranic i ducic...a volim i epske narodne pesme i grcke drame....

hvala na razumevanju i jos jednom zirafko izvini ako sam te uvredio stvarno nisam imao nameru...pozzz

ZI

Gvozdenoviću, ti baš tražiš đavola ; ) Ja stvarno ne garantujem za svoje ponašanje ovih dana, a kad bolje razmislim, ovih meseci i godina;) Zaista smatram da je ideja bila dobra; lepo je naći se sa istomišljenicima, a i volim žurke, pa i da gledam fudbal, i meni je dobro na severu ;)Svako ima svoju stranu svog sveta, a ako je to nekome problem, šta ja tu mogu?! Možda DA MU PREPORUČIM KNJIGU " GORDOST I PREDRASUDE", Džejn Ostin.

Brankaja,izvini ti ako sam bila gruba, a ironija se nije odnosila na tebe nego na tikvane koji favorizuju svakakvo smeće i prodaju ga kao književnost. I ne sumnjam ja u tvoje čitalačke navike, nego u navike onog ko je ovo štampao u nekoliko tiraža i onih koji gutaju ovakve knjige i ništa više, pa ih još okolo hvale na sva usta.
I nemoj, molim, te da se vređaš. Ti si meni skroz OK lik, sviđa mi se tvoj smisao za humor ( ja sam tako shvatila tvoju peticiju ;) i nije mi bila namera da te ljutim, a kako vidim važi i obrnuto. Inače, i ja mnogo volim naše junačke epske pesme pogotovo gde Marko ore ili pije za Ramazan vino, a poistovećujem se najviše sa završnim stihovima pesme " Kosovka devojka, jerbo ona i ja delimo istu devojačku sreću":

" Da se jadna za bor zelen vatim
i on bi se zelen osušio"

I za tebe pozdrav,XXL :)

BR

Ok,zirafko...Drago mi je sto smo se razumeli...sta vise,hvala ti sto mislis da je moj jadni humor dobar...hehehe...nego...sta te natera da se vatash za zelen bor...pa nije sve tako sivo..imam malo i crnoga...salim se...ako ti ikako mogu pomoci to u vezi bora tu sam za savjete i slicno...pozzzz.XXL:)

EL

ITAKA

Kada kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.

Niti Lestrigonce, nit Kiklopa
niti divljeg posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug to bude put
svitanja ljetnih pun
u koja ćeš - kolike li radosti -
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snadbdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju je tvoja sudbina.
Al' nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš kao starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.

Evo jedne od mojih omiljenih pesama.Napisao je Konstantin Kavafis, kao i pesmu ,,Grad,,

UZALUD JE BUDIM
Branko Miljković

Budim je zbog sunca koje objašnjava
sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na
travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče
na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena
prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih
parkova
budim je zbog ove naše planete koja će
možda biti mina u
raskrvavljenom nebu
zbog smeha u kamenu drugova zaspalih
između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez
za ptice nego
aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog
sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli
dozivati pticu
zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi
da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje
budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže
ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku

BR

E ovako evo jedan mali zadatak ..Ko otkrije ime sledece pesme i njenog autora,dobice od mene naslov...pa..ko voli nek izvoli...A pesma ide ovako...

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...

hvala...:D

ZI

Elenna,hvala za tekst Miljkovićeve pesme. Lepo je videti je ovde. Samo šta bi sa onim:

" ako nije tako, odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen."?
To mi je najbolji deo.

Tihi, hvala i tebi što si me podsetio na hrišćansko viđenje Ljubavi, ali i ti si preskočio meni najdraže reči iz Pavlove poslanice:

"Ljubav dugo trpi, milokrvna je,
ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se.
Ne čini što ne pristoji,ne traži svoje,
ne razdražuje se, ne misli o zlu.
Ne raduje se nepravdi, a raduje se Istini.
Sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi."

Eto, nadam se da nećete zameriti što sam dopunila vaše primere lepe pisane reči.

Živeo timski rad: )

BR

U pravu si Jeco za Santica ali i dalje ne znas sta si dobila od mene dok ne otkrijes naslov pesme...:)

Ma racuna se samo otkrijte vec jednom sta ste dobili od mene....heehe

UV

OVA JE PESMA “ODNELA” NAGRADU “GORANOVO PROLEĆE“ U SRED ZAGREBA
Teška pretnja;
Ko mi ne pročita Branu Petrovića (pazi propitivaću) ima da mu zapatim Miljenka Žuboskg pa im da se puši!!!!!!

Prva pesma čovekova

(Miroslavu Egeriću)

Ovih dana ovih dana
ja i moja žena
gradimo sebi prvo dete
oooh
da nas vidite samo
kako jedno na drugo kidišemo
kao u doba očeva granate
poljupci lete
pljušte
lete
to nas dvoje rešavamo Pitanje Svetsko
to se mi sa čovečanstvom solidarišemo

ženo moja
oh
ženo moja
pojmiš li šta se noćas
u ovom prozaičnom sobičku zbiva
to mi zi ničega iz ničega
joj iz ničega
gradimo čoveka živa
čoveka
to je nadrealista što žedan kad je ptice lovi
mangup što u svome telu krompir seje
spadalo koje otadžbinu proda
ringišpil u brod prekuje morem plovi
onaj fantastican što reči ume da izgovara
pa to je onaj što na zemlji jedini ume kuće da zida
i da ih nikad dovoljno lepe ruši
znaš ti tu gladnicu što sa vulkanima druguje na dnu mora
onaj što strašno mnogo psuje pije i puši
ženo moja
još iz tebe svetlost dubrovnika muca
trijumf morske soli
pronašao sam, ura:
tvoja su kolena gorka
kao obrazi gvozdene rude
ali čuj reči
kojima darivam ljude;
hiljadu poljubaca treba za prćasti nosić samo
taj veličanstveni izvor slina
a koliko ljubavi za ruke rebra noge
a tek za one stvari
ženo moja hrabro jurišaj na me
iako sam ovako nezgrapan i čupav

ne štedi poljupce za budućeg fantastu
poljupce za našeg sina

Snevam:
u proleće
tatinu curicu
van dana i gradske buke
daleko od škole tate mame
odmami poljsko cveće
kad tamo u parku na klupi jedan je međed čeka
taj dripac toliko drzak da moju ćerkicu ljubi
a on je ljubi ljubi
otima se ona
al
ne odustaje momak grubi
bude pod njima mnogo trave svelo
a negde u ponoć njeno se otvari telo
u njemu
joj
al moram priznati da je to posao nekog velikog boga
počinje avantura čoveka još jednoga.

A mamin dečko
preskače zidove gradske
i progone ga seljaci što krade njihovo voće
ali on krade jer on je muško i tako mu se hoće
i šta mu ko može
neka sav svet iskoči iz kože
jer on će jednoga leta u polju
u vihoru ratnom na užarenoj morskoj plaži
jednoj lepotici bezobrazno
VAŽI LI
NE VAŽI
pokaži joj sine moj pokaži
oooh
za tvoju snagu
na životinju noćas gladnu liči tvoj tata
a tvoja sirota majka
od prevelikog straha
s njim se u koštac
hvata.

UV

Slušaj vamo, još niko nije pročitao ‚‚Prvu peesmu čovekovu‚‚ (pod 80) ozbiljno izražavam tešku pretnju:
Ću da vam zapatim M. Žuborskog, pa ima da se pušite!!!!!!!!!

KO
"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.