VPrijavaPrijavi se

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

VA

sad kad vidjeh, moram da dam doprinos :)

*
Padni mi samo na pamet
misli moje obraz da ti izgrebu.

Izidji samo preda me
oci da mi zalaju na tebe.

Samo otvori usta
Cutanje moje da ti vilice razbije.

Seti me samo na sebe
secanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa.

Dotle je medju nama doslo.

Vasko Popa

I jos.

Epilog

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vracam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plasim,
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znas ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znas
ko te otima i ko placa?

Da li sam jos uvek medju svim tvojim zivotima
onaj komad najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saca.

Mika Antic

Toliko za sad :)

OR

Preporučujem knigu Hadrijanov zid - Vilijem Ditrih. Odlična istorijska knjiga. Pisac je dodao malo mašte u delu za koje baš i ne postoje istorijske činjenice ali je uspeo i da dočara rimsko društvo. Ako je neko pročitao ovu knjigu voleo bih da čujem njegove utiske.

LO

Pismo indijanskog poglavice plemena Sijetla
predsedniku SAD Pirsu iz 1854. godine

"Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje? Tako nešto potpuno nam je strano. Mi nismo vlasnici svežine vazduha i bistrine vode. Pa kako ih možemo prodati ili kupiti? Svaki delić ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka maglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda.
Sokovi u drveću prožeti su u sećanjima crvenog čoveka. Kada mrtvi bledoliki odu u šetnju među zvezde, zaboravljaju zemlju, koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer je ona mati crvenog čoveka.
Deo smo zemlje, i ona je deo nas. Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - to su naša braća. Stenoviti vrhovi, stočni pašnjaci, toplo ponijevo telo i čovek - sve to pripada istoj porodici.
Kad veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - on previše traži od nas. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mesto na kojem ćemo lepo živeti. On će nam biti otac - mi njegova deca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta.
Ova blistava voda što teče, brzacima i rekama nije samo voda, to je i krv naših predaka. Prodamo li vam zemlju, morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru odražava događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode to je glas moga oca. Reke su naša braća - utoljuju nam žeđ. Reke nose naše kanue. Hrane nam decu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate da znate i da učite svoju decu da su reke naša i vaša braća. Zato rekama morate pružiti dobrotu kakvu biste pružili bratu.
Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isto što i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat - već neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne pati zbog toga. Oduzima zemlju svojoj deci, i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu decu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci-zemlji i bratu-nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa uništiti zemlju, i za sobom će ostaviti pustoš.
Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovek divlji i što ne razume stvari. U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proleće ili drhtaj krila mušice.
Možda zato što smo divlji - jednostavno ne shvatam! Buka mi vređa uši. Šta vredi život ako čovek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovek i ne razumem mnogo...
Indijanac voli zvuk vetra kada se poigrava površinom močvare. I miris povetarca, osvežen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čoveka je vazduh. Sve živo uživa isti vazduh - životinje, drvo i čovek. Svima je taj vazduh potreban. Beli čovek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, neosetljiv je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate znati da nam je vazduh dragocen. Da vazduh deli svoj dah sa svim životom koji održava. Vetar što je mom dedi dao prvi dah - prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kome će beli čovek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljskog cveća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: beli čovek će morati da se ponaša sa životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumem drukčiji život. Video sam u prerijama hiljade bizona koje je beli čovek ubio, pucajući iz vatrenog konja koji juri prerijom. Divlji sam i ne razumem kako gvozdeni konj iz koga suklja dim može biti važniji od živog bizona, koga mi ubijamo da bismo preživeli.
Šta je čovek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovek bi umro od velike usamljenosti. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i ljude. Sve je u svetu povezano.
Moraćete svoju decu učiti da im je pod nogama pepeo naših dedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju decu isto kao što mi učimo našu - da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju - snađe i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju - pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čoveku - čovek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovek tvorac tkačnice života, već je samo vlakno u njoj. Što učini sa tkačnicom - čini sa sobom. Čak ni beli čovek, čiji bog istupi i govori s njim kao prijatelj sa prijateljem, neće izbeći zajedničku sudbinu.
Možda smo ipak braća? Videćemo...
Ne razumem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene bregove isprekidan žicama što govore? Gde su? Nema ih više. Gde je orao? Odleteo.
Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak..."

MA

Osim Terija Pračeta, i Tolkina ja sam veliki ljubitelj Rodžera Zelaznija, i toplo preporučujem njegove ''Hronike Ambera''. Ako je iko mogao da napravi bolji šmek za naraciju jednog čarobnjaka-ratnika-princa to je bio on.

EU

Jaooo, Hese! neko ga je spomenuo.. i Kafka!
Demijan mi je genijalan. Haha, jedna devojka me pitala koju sam knjigu od Demijana poklonila drugu za rodjendan :D Jer sam ja rekla da sam mu kupila Demijan-a. :D

PI

Preporučujem "Nadzirači", "Sendmen" i "Helblejzer"... Znam da su stripovi, ali su ujedno jedni od najkvalitetnijih dela koje sam čitao. Onda "1984." i "Vrli novi svet". Od sf-a "Hiperion" i "Dinu". Od epske fantastike, "Točak vremena" je jako dobar, ali "Pesma leda i vatre" je nenadjebiva.
Ko voli malko opuštenije štivo, sa dosta seksa i zavera, tu je Erik van Lustbader....
Teri Pračet je baja neviđen, kao i Daglas Adams sa svojim "Autostoperski vodič kroz galaksiju" je mnooooogo dobar.
Preporučujem i "Put za Mars" od Ajdla (jedan od likova iz Monti Pajtona), i još svašta nešto, dok se setim...

TD

Preporučujem ljubiteljima istorijskih romana: Rouz Tremejn "Muzika i tišina";Filipa Gregori "Druga bolenova kći", "Nasleđe bolenovih" i najnoviju(ja još nisam stigla da je nađem i pročitam al pretpostavljam da nije daleko po kvalitetu od prethodne dve) "Kraljičina luda"

DJ

"...Pricaj nam o tajnim vojskama zla,o Cimone..."
"Njihova se imena ne smeju izgovoriti glasno da ne oskrvnu usne smrtnika,jer su dosle iz bezbozne tame i napale nebo,no behu isterane gnevom andjela..."
iz Dijaloga sa Hiosa

MN

da malo promešamo karte...
Viktor igo - Čovek koji se smeje
Alister Krouli - Dnevnik uživaoca droge
Knut Hamsun - Pan
Ošo - Knjiga o ženi
Lovkraft - Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda

FI

Preporučujem knjigu "Bog malih stvari" - Arundati Roj, na njenim koricama bi trebalo da stoji preporuka "čarobno napisano".

I da ne zaboravim "Zelena milja" Stivena Kinga, film je dobar, ali sam čitala knjigu pre filma i sve tople preporuke, zatim "Mulen ruž" - Pjer la Mir, o životu Lotreka.

ЏИ

На факсу смо радили детаљну анализу ''Бога малих ствари'' и препоручујем је такође, занимљиво је штиво и прилично несвакидашње. Читао сам на енглеском, језик и стил су заиста изванредни, али сам скептичан по питању квалитета превода на српски, с обзиром на то колико су издавачке куће шкрте када треба платити преводиоце, па се тог посла најчешће подухвате неки полу-приучени људи, јер је мало ко иоле озбиљан спреман да преводи целу књигу од 300 страна за 300е.

FI

Za knjigu "Bog malih stvari" prevod je koliko toliko pristojan, ali ako se uzmu za primer prevodi Ruždijevih romana, prosto je sramota što su takvi kakvi jesu, sasvim se izgubi draž knjige, zapetljane duge rečenice i sve s brda s dola nekako...
Da, preporučujem i "Tlo pod nejnim nogama" - Salman Ruždi

TO

Pre neki dan razmišljao sam o svetu bez mene. Svet tera dalje i radi ono što radi. A mene nema. Jako čudno. Zamisli kamion za đubre koji dolazi i kupi đubre a mene nema. Ili novine bačene pred ulaz a mene nema da ih pokupim. Nemoguće. I još gore, kad prođe neko vreme posle moje smrti, tada će me istinski otkriti. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzeli dok sam bio živ, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje reči. Stvoriće se klubovi i udruženja. Biće odvratno. O mom životu snimiće film. Predstaviće me daleko hrabrijim i talentovanijim nego što jesam. Daleko. Biće dovoljno toga da bogovi pobljuju. Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj.
Skotovi. Eto, sad mi je bolje. Prokleti ljudski rod. Eto, bolje mi je.

Charles Bukowski

ME

Rađen: Jedna moja avantura sa drugom mi Vojom

Ja sada posjedujem dvajest godina i studiram ekono -
miku preduzeća. Dobar sam studenat i ne koristim trikove da
bih polaga ispite, nego sve sam naučim, u studensku sobu.
Posjedujem više drugova od kojih mi se najljepše sviđa Vojo,
moj drug Vojo Šekarić, s koijem igram na fudbalu i šahu kada
nijesam s knjigom. Želim ovom prilikom da vi ispričam kako
smo ja i Vojo mi imali poginut put Budve, kad smo bili pjani,
s kolima škodom mi, od strika Zeta koi je tada bijo u ludnicu
zbog toga što je poubija sve čele staroga Vojina Bojanovića -
kralja narodnog melosa, jer su klale strinu za prkno. Do tada
sam se čudijo što je stari Vojin Bojanović - kralj narodnog
melosa strika nervira čestom izjavom da strina ima medeno
prkno. Poslije pogibije čela mi je bilo jasno.
Dogovorimo ti se ja i Vojo mi da idemo put Budve, da
bi počeli da jebemo, jer smo čuli da se dolje ljudi jebu
skoro svaku noć, a mi smo bili navikli da u Cetinje svaku noć
ništa ne jebemo, pa nas po malo i strah gušijaše, jer ne
znasmo što ne čeka. Ja rekoh da ću uzet strikovu škodu jer
strina neće primijetit, pošto od kad je striko u Kotor
(nijesam mu tio reć e je u ludnicu) stalno spava kod staroga
Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa (mislim na strinu),
pa će on vozit jer ima više godina (mislim na Voja). Te noći u
četvrtku mi se prikrasmo kući strika Zeta da bi ja ukra
ključeve od škode koi su imali privjezak od kože pa su
izgledali lijepo, a bili su u škaf od komode, đe ih je
nesrećni striko ranjavao i dok je bijo doma. Uđoh u kući koja
bi otključanijeh vrata, ka da me čekaše, a Vojo osta na izvan.
Kad uđoh čuh staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog
melosa đe stenje, ka da umire, a strina bješe čučnula pred
njim i drmaše glavu. Sigurno ga moli, mislijo sam, da oprosti
striku što mu pobi čele, a on jecaše podsjećen na pokojne
čele mu. Stari Vojin Bojanović - kralj narodnog melosa
odjednom toliko poče da puhti da sam mislijo e će preminut,
jer ga je strina sve brže molila tj. drmala glavom. Tako o
jadu zabavljeni nijesu me mogli viđet, i ja nadjoh ključeve
(u škaf, đe sam i mislijo) i odoh iz kuće ispraćen puhtanjem i
ropcom Staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa.
Škodu koja je bila iza kuće im, izgurasmo na džadu jedno
dvajest meričkih cenata, a onda smijući se sjedosmo u njoj,
obradovani predstojećom avanturom nam.

Vojo upali motor pomoću ključa najdužeg od sviju i uz
malo problema, sa vožnjom mu, krenusmo ka Budvi. Na jednom
mjestu gdje ljudi stoje i stopiraju kola da bi ih taj što
stane vozijo do Budve viđesmo druga Tita, nacrtanog na
stijenu, Marka Ožegovića, jedno sedam-osam balega, dvanajest
ženskih i četri putne torbe. Vojo zakoči i primi Marka
Ožegovića koi mu bijaše mijo e su komšije. Kad je stao bijo je
ugazio škodom u jednu balegu, pa nam je guma smrđelja dalje uz
put. Mene je to nerviralo. Nerviralo me i to što Vojo slabo
vozi pa se škoda tulila i drmala. Drmala su se i auta drugih
ljudi, ali ona su bila parkirana pored puta, i iz tih kola su
pud nas sijevale guzice ka lude. Ja nijesam znavao šta to
znači, pa sam iskoristijo ćutanje u škodu da bih se čudijo.
Čuđenje mi prekide primljeni nam Marko Ožegović koi predloži
da on šjedne za guverner jer je Vojo tolko loše vozijo da se
ne mogijaše trpljet. Ja podržah prijedlog i Vojovo bunjenje
izgubi smisao. Zamijeniše se za mjesta i guzice pored puta,
što sijevahu, promicaše mnogo brže. Stigosmo u Budvi i Marko
pošto parkira auto u jednu kunetu zahvali se i ode, a mi
srećni i nasmijani krenusmo za nekim ljudima, jer nijesmo
poznavali Budvu. Dobro zapamtismo kunetu đe bješe škoda da bi
je poslije mogli nać. Onim ljudima što smo ih pratili svakih
pet minutah se priključivaše poneko, tako da se uskoro od
pratilaca pretvorismo u dijo grupe koi sa začelja ne vidi đe
ide, od onih ispred što dati vide đe idu. Ja i Vojo se
gledasmo zbunjeno, ali ćutasmo jer smo bili još đeca. Uskoro
dođosmo do neke kuće koja je bila vrlo lijepa. Uđosmo u njoj,
svi zajedno, oni pred nama, mi za njima i tada viđeh e je
kuća puna žena i ljudi đe pričahu jedni s drugima. Onda neko
upali muziku iz jednijeh zidova i ljudi prilazahu ženama i
poslije kraćeg razgovora vatahu se oko pasa i počinjahu da se
polako vrto po kući, zajedno. Ponovo sam se čudijo a i Vojo
je, bar tako mislim. Onda se poslije nekoliko minutah okupi
jedno deset ljudi u jednom krugu, uzeše jedan cigar i pušahu.
Čudilo me što svi puše jedan cigar, a izgledaju tako bogati,
ali i to u nizu čuđenja prekide novo. Ovo nastupi zbog ljudi
koi nosijahu tacne s pićem i nuđahu svima pa čak i meni. Ja u
početku ne uzeh ali čoek dolazaše svako malo, i ja viđeh e je
vjerovatno ljut pa uzeh jedno piće. Vojo uradi isto. Popismo
po malo i ošjetih e je čoek bijo stvarno ljut jer je piće bilo
užasno. Bilo mi je došlo da povrnem, ali Vojo vidjevši me đe
se mrštim reče:"To je alkohol, on ti je vazda ljut, ali mi ga
trebamo pit jer ćemo izgledat stariji". Poslije sat vremena
Vojo bješe baš dobro ostarijo, ma ni mene vrijeme nije
šteđelo. Tako ostarjeli mi stekosmo sigurnost u sebi i Vojo
predloži da pokušamo da jebemo nešto, jer evo već je kasno i
mi uskoro moramo put kuće.

Složih se ali kako nijesam znao o čemu se radi, sačekah
da Vojo prvi počne. Tada on priđe jednoj curi, pričahu jedno
tri-četri minuta, povremeno se nasmijavahu, a onda se ufatiše
oko pasa i za ramena i vrćehu se po kući. Rekoh sebi:"To ti je
jebanje jadan, ajde i ti". Krenuh put jedne cure, ali nijesam
znao o čemu se priča pred jebanje pa počeh da improvizujem.

"Zdravo", rekoh.

Ona me pogleda i ne reče ništa. Ja rekoh:"Rado bih
jebao s tobom, ali ne znam o čemu se priča ispred, pa bih ako
može da jebanje odmah pane". Ona se odjedanput prenerazi, oči
joj pozeljenješe, reče:"Džukelo raspala", i dovati me iz sve
snage rukom po mudi (jai). To me zabolje i ja ponovo počeh da
se čudim. Ona odmah ode. Čuđenje prekinuh zaključkom da bez
priče nema sexa, kako ću i ja zvat jebanje kad završim
fakultet, i odlučih da dok Vojo jebe još malo ostarim čekajući
ga. On jebade još jedno desetak putah i dođe svanjavanje vrlo
blizu noći i moradnulo se i poć. Odosmo iz te čudne kuće koju
su svi unutra zvali žurka i nađosmo kunetu a u njoj i škodu
poslije jedno dva sata.

Osjetno stari ni ja ni Vojo nijesmo znali kako se
desilo to da smo se odjednom našli na hirurško-akušersko
odjeljenje u bolnicu "Adolf Visarionovič Čerčil" u predgrađu.
Rekli su nam e smo bili pljani i da smo ubili kolima u krše i
krši u kola i da smo jedva izvukli živu glavu. Škoda je bila
uništena, a ja i Vojo smo ležali po petnajest dana u bolnicu.

Kada sad razmišljam od tome pada mi na pamet kako se
Vojo često smije kada priča ljudima o tome, kao i to da, da
smo tada poginuli, ja nikad ne bih moga studirati i biti dobar
čovek. Od tada sam jebao skoro puno puta, na svakoj žurki u
domu po više puta na noć i mogu vi reć da je jednostavnije kad
čoek ima priču, a Vojo zna i neki drugi način, koi je kaže
komplikovaniji ali ljepši. Dok vam i o njemu ne napišem neku
pričicu pozdraviću ve, i viđeste li kako ja i Vojo mi imasmo
poginut.

RADENOVČIĆ SLAVUJKO VI_3

(3=) potpis izbrčkan

Tema promašena !!

(Ne pominji jebanje u pismeni)

(1-)

AL

Voli Lem - Ponistena
Haled Hoseini - obe kjnige, ali ako moram da biram, Hiljadu cudesnih sunaca
Karlos Ruis Safon - Senka vetra (napisao je i Igru andjela, ali mi je ona nekako nedovrsena)
Marija Semjonova - Vukodav (i nastavci)
Rani Manika - Mati pirinca
Za ljubitelje zivotinja: Dzon Grogan - Marli i ja (da, film sucks, ali knjiga je divna)

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

KO
"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.