Koje su vaše omiljene pesme? Koja su po vama najbolja poetska dela ikad napisana? Trenutno sam impresioniran Jesenjinom. Volim i Šantića, Prevera... Savetujem vam da pročitate biografiju Sergeja Jesenjina. Izuzetan čovek
Poezija
Drago mi je da ti se svidja. Jesenjin je genije ma koliko to izgledalo smešno
УДВАРАЊЕ У КОЛАШИНУ - matija beckovic
Волите ли јаке младиће девојчице
Гравиране снаге сланим сунцем
Са срцем у колу струје који могу
Да неутралишу електричне шокове
Са радиоактивним очима и мозгом
Младиће ружног лица са много белега по телу
Који нису белези већ каписле
Са алкохолом у мишићима који није
Алкохол и није ниједно пиће
Младиће који виде оно што су чули
Знају нацртати укус меса звезде
Не знају кад лажу, не умеју да спавају
Неспретни се својим месом наслађују
Њихове руке зраче, њихова неспретност звучи
Гризу се изнутра а могу ако то хоће
Да изведу за Вас један спортски програм
Летећи икс минута кроз ваздух и кроз
памет не помичући се с места
У ноћи која обећано сунце очекује
Младиће који немају слуха али зато
Наглас ћуте оног што унутра пева
Са крвним зрнцима која сврбе и голицају
И венама до врха напуњених динамитом
Младиће који целе месеце проводе ронећи
И пливајући испод земље никако не излазећи
Ако волите младиће које нешто мучи
Колико сте ме волели кад сте ме први пут видели
Ако волите особе у којима има глобус
Младиће који Вас подједнако воле
Успоменама одбрамбеним зрнцима и рукама
Који не знају како ће изаћи из света, али знају
Да поседују моћ хипнозе и моћ фикс-идеја
Младиће који Вас могу дуго волети кроз своје главе
Задовољни што ништа од тога не разумете
Младиће чији глас може да се кује
У крупне медаљоне и огрлице
Као порцулан што се лепо ломи
Сударањем белутака у грлу грлице
Младиће чија је цела једна страна инфицирана
Пуцњевима девет зора у лукама
И ракијама са огњене земље
Као дрљачом низ тело у пролеће
Ако волите померене снаге и негативна чула
Дуге тунеле избушене главом
Кроз каменоломе и кроз грмљавине
Возове који јуре из срца и успомена
Младиће који пуше живце пију струју
Или желите знати колико могу да викнем
у кањону Таре код Колашина
Док понеки месец сија
И стуб светле кише пљушти
само на једном месту
Полако се претварајући у дрво
Ако волите младиће запаљене косе на глави
Са огромним воланом у глави и раменима
Ако волите, ако волите, ако волите
Не ћутите девојчице
Не коцкајте са мном
У Ваљеву сада киша пада
Ове рудне реченице слој по слој ме краду
И моје срце оде у златне струготине
Ако волите пољупце као плотуне у ушима
Младиће о чијим сам судбинама певао
Чије чело тражи један метак луталица
Прекините ме јер почећу говорити чисту ватру
И ниједан јаук вам више нећу моћи поклонити.
StupidInLove imaš temu za sopstvene stihove. Nije da si baš rame uz rame sa Preverom i ostalima ali zanimljiva pesmica. Ako hoćeš ostavi je ili prebaci http://vukajlija.com/forum/teme/318-pesnicko-cose
A nikako, daleko sam ja od njih.. Hvala!
СОС-е, свака ти дала за удварање у колашину!
ЛИСИЦА
А. М. Ремлаову
На размрсканој нози се довукла,
Уклупчила се крај рупе и брега.
А крв је ко танка бразда округла
Сањиво лице делила од снега.
Још је назирала пуцањ кроз дим љути,
И вила се шумска путања у оку.
Из жбуња је ветар космати и крути
Разносио ситне сачме кишу звонку.
Као жуње, над њом магла се је вила,
Било је црвено влажно вече позно.
Немирно се глава дизала и крила
И језик на рани ледио се грозно.
Жути реп, ко пожар, у снег је упао,
Ко кувана мрква усна је отекла …
Ширио се иња и сачме дах зао,
А крв, врх чељусти, цурила је, текла.
Poetry is an outdated art, some say.
Why write it then?
Because a climber climbs a hill perhaps;
because it's there.
Because it's exciting to work with fervent words
and make them sing.
Because the conscious mind cannot assess
all that there is.
Words can be sweet or fierce; soothing or rough;
thoughtful or wild:
as art they may embrace the truth as well
as do painted pictures.
Perhaps one distant day someone will find -
in lyric lines -
a fragment from the flavour of our age,
and pause and wonder.
Paul Armstrong
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...
Niti haje, alčak, što za njom crko'!
Пркосна Песма
Ја
Раб Божији
Србин
са проседом брадом
изјављујем драговољно
кроз ланце и жицу
пред сведоцима
Силом, Муком и Неправдом
да сам крив и да признајем кривицу!
Крив сам што сам неко
а не нико и нетко
Крив сам што у доба општег србобрста
идем у православну цркву
додуше, поретко
и што се крстим овако
с'три прста!
Крив сам што јесам
а треба да нисам
Крив сам одавно
што стојим усправно
и гледам у небо, уместо у траву
Крив сам што се дрзнух против кривде
крив сам
што опет славим своју крсну славу!
Крив сам што пишем и читам ћирилицом
Крив сам што певам
смејем се и псујем
(а понекад и лајем)
Kрив сам, и признајем
да не знам што знам, и да знам што не знам
Крив сам, и да завршим
са највећом кривицом
(пре него што се заценим од смеха)
крив сам тврдоглавац
што сам Православац
и Светосавац, и што не верујем
у свети злочин и опроштај греха!
Крив сам и грешан
дакле
што постојим
и кад већ постојим и јиш дрско стојим
што бар не признам да не постојим!
Ако то признам
да сачувам главу
изгубићу часни крст и крсну славу
Ако не признам
црно ми се пише
цео свет ће на моју Земљу да кидише
Руље бивших људи
лопова и гоља
чопори робота и других монструма
кидисаће на моје воћњаке и поља
и на моју белу кућу поред друма
око које, као најлепше одиве
цветају трешње, јабуке и шљиве.
Па ево
признајем и то
за спас рода
Ја више не постојим
скините ме с' листе
Ја сам од сад само ваздух, светлост и вода
три елемента која вам користе
А ово што пред вама говори и хода
то је оно што ви од мене створисте!
Моја ружна слика
озверена лика
коју умножавате у вечери и јутра
Tо је слика ваше свести и подсвести
То нисам ја, споља
то сте ви - изнутра!
Мој душманине са хиљаду руку
с хиљаду слугу и слушкиња лажи
убрао си ми сунце к'о јабуку
и радост чисту к'о булка у ражи
Моји ће потомци пити јед и чемер
а твоји већ пију горку медовину
за крвав новац којим пуниш чемер
распродајући моју ђедовину
Усуд ће ти лудачку кошуљу обући
и тек тада ће се мало разданити
или ће планета од срамоте пући
и све нас у исти амбис сахранити!
Много сте важне
Земљо моја мила
Ти и Твоје сестре
Истина и Правда
чим се на вас дигла оволика сила
чим су на вас зинуле кривда и неправда
Руље бивших људи
убица и гоља
чопори робота и других монструма
палацају на твоје воћњаке и поља
и на моју белу кућу поред друма
око које, као најлепше одиве
цветају липе, јабуке и шљиве
Шта ће овде џихадлије
крсташи, фамери
који Ти черече синове и кћери
Мора да су чуле белосветске банде
да имају златна Срца
па их ваде
да их пресаде у сопствене груди
не би ли и они тако били људи.
Господо тужиоци
суци и џелати
исписали сте ми своје заповести
по зеницама
најфинијем стаклу
Што теже живим, лакше ћу умрети
Зашли сте много у ноћ поодмаклу
али узалуд ћете линчовати
најгостољубивији народ на планети
(због чега ћете горети у паклу)
јер Људско Срце
чудо над чудима
неће да се прими у вашим грудима!
Ми се не плашимо смрти
црне вуге
већ ропског живота и болести дуге
Смрт је честа појава међ нама Србима
као што су пролеће, лето, јесен, зима
И није страшнија
поготову дању
од суше, поплаве
земљотреса, мраза
кад је човек сретне на своме имању
окађене душе и светла образа.
Злонамерници
сити и манити
све ми забранисте у рођеној кући
ал’ не може ми нико забранити
да певам и да се смејем, умирући.
А то се вама више не догађа
ни кад свадбујете
ни кад вам се рађа!
Поштедите ме коца и конопца
и разапните ме на врху планина
као ваши праоци што су мога Праоца
Исуса Христа Назарећанина.
Ја ћу да гледам
а ви зажмурите
Иначе ће вам се очи распрснути
од сјаја мог лица
Само пожурите
што ме пре разапнете
пре ћу васкрснути!
Добрица Ерић
Алекса Шантић
Не вјеруј
Не вјеруј у моје стихове и риме
Кад ти кажу, драга, да те силно волим,
У тренутку сваком да се за те молим
И да ти у стабла урезујем име,
Не вјеруј! Но касно, кад се мјесец јави
И пролије сромом врх модријех крша,
Тамо гдје у грму прољеће лепрша
И гдје слатко спава наш јошгован плави,
Дођи, чекаћу те! У часима тијем,
Кад на груди моје приљубиш се чвршће,
Осјетиш ли, драга, да ми т*јело дршће,
И да силно горим огњевима свијем,
Тада вјеруј мени, и не питај више!
Јер истинска љубав за ријечи не зна;
Она само пламти, силна, неопрезна,
Нити мари, драга, да стихове пише
Victor Hugo - Cain
Then, with his children, clothed in skins of brutes,
Dishevelled, livid, rushing through the storm,
Cain fled before Jehovah. As night fell
The dark man reached a mount in a great plain,
And his tired wife and his sons, out of breath,
Said: "Let us lie down on the earth and sleep."
Cain, sleeping not, dreamed at the mountain foot.
Raising his head, in that funereal heaven
He saw an eye, a great eye, in the night
Open, and staring at him in the gloom.
"I am too near," he said, and tremblingly woke up
His sleeping sons again, and his tired wife,
And fled through space and darkness. Thirty days
He went, and thirty nights, nor looked behind;
Pale, silent, watchful, shaking at each sound;
No rest, no sleep, till he attained the strand
Where the sea washes that which since was Asshur.
"Here pause," he said, "for this place is secure;
Here may we rest, for this is the world's end."
And he sat down; when, lo! in the sad sky,
The selfsame Eye on the horizon's verge,
And the wretch shook as in an ague fit.
"Hide me!" he cried; and all his watchful sons,
Their finger on their lip, stared at their sire.
Cain said to Jabal (father of them that dwell
In tents): "Spread here the curtain of thy tent,"
And they spread wide the floating canvas roof,
And made it fast and fixed it down with lead.
"You see naught now," said Zillah then, fair child
The daughter of his eldest, sweet as day.
But Cain replied, "That Eye--I see it still."
And Jubal cried (the father of all those
That handle harp and organ): "I will build
A sanctuary;" and he made a wall of bronze,
And set his sire behind it. But Cain moaned,
"That Eye is glaring at me ever." Henoch cried:
"Then must we make a circle vast of towers,
So terrible that nothing dare draw near;
Build we a city with a citadel;
Build we a city high and close it fast."
Then Tubal Cain (instructor of all them
That work in brass and iron) built a tower--
Enormous, superhuman. While he wrought,
His fiery brothers from the plain around
Hunted the sons of Enoch and of Seth;
They plucked the eyes out of whoever passed,
And hurled at even arrows to the stars.
They set strong granite for the canvas wall,
And every block was clamped with iron chains.
It seemed a city made for hell. Its towers,
With their huge masses made night in the land.
The walls were thick as mountains. On the door
They graved: "Let not God enter here." This done,
And having finished to cement and build
In a stone tower, they set him in the midst.
To him, still dark and haggard, "Oh, my sire,
Is the Eye gone?" quoth Zillah tremblingly.
But Cain replied: "Nay, it is even there."
Then added: "I will live beneath the earth,
As a lone man within his sepulchre.
I will see nothing; will be seen of none."
They digged a trench, and Cain said: "'Tis enow,"
As he went down alone into the vault;
But when he sat, so ghost-like, in his chair,
And they had closed the dungeon o'er his head,
The Eye was in the tomb and fixed on Cain.
Извините што нисам толико вешт да вам дам егзактан превод ..... ево верзије на енглеском , верујем да је практичнија него она на француском ...
AJAXe, odlicna
Među dobrima uvek najbolji budi,
u životu uzmi sve što ti se nudi,
al' jedna misao uvek nek' je uz tebe:
"KO JEDNOM JEBE, TAJ UVEK JEBE".
Znaj, u životu sve je pisanje i brisanje,
al' jedno je konstantno - KIKOJEBISANJE!
Rudyard Kipling (1865 - 1936)- Ako Možeš
Ako možeš da sačuvaš prisebnu glavu,
kada svi oko tebe gube svoju,
i okrivljuju te za to,
Ako možeš da veruješ sebi,
kada svi u tebe sumnjaju,
i sam pridodaješ njihovim sumnjama,
Ako možeš da čekaš,
a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren,
da sam ne varaš,
ili ako si omrznut,
da sam ne mrziš,
a da pri tom ne izgledaš
predobar ili premudar,
Ako možeš da sanjariš,
a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš,
a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš
sa uspehom i neuspehom,
i smatraš te dve varke
kao da su potpuno iste,
Ako možeš da podneseš
da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi,
kako bi od nje napravili
zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga
čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen,
sa dotrajalim alatom
opet novo stvaraš,
ako možeš da prisiliš svoje srce,
nerve i tetive,
da te služe dugo
i ako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš
kada nema nišega više u tebi
sem volje
koja ti dovikuje
ISTRAJ
Ako možeš da razgovaraš
sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima
od sebe
sačuvaš svoje dostojanstvo,
Ako ni prijatelj, ni neprijatelj
ne mogu da te uvrede,
Ako te svi cene,
ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš
jedan minut sadržajem
koji traje šezdeset sekundi,
tvoja je zemlja
i sve što je na njoj,
i iznad svega,
bićeš ČOVEK,
PRIJATELJU MOJ.
Možda spava
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec a se kreće u umrlu noć,
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu očin neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima iznad svakog zla.
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
Vladislav Petković Dis
УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ…
Уби ме прејака реч. Не стигох да се склоним.
Рече је она јутрос, уз славујеву песму.
Сад неку тугу тешку из себе залуд гоним,
То њено збогом беше премного и за чесму.
МОЈИХ МУЦАВИХ РЕЧИ И БОЛНОГ ПОНИЖЕЊА…
И пуче реч као бич, фијуком за сва времена,
Док се још нечем надах, док бејах сав са собом.
Сад сам нико и ништа – сам себи своја сена,
Осушен бор на хриди пред ветровитим добом.
УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СНОВИЂЕЊА…
Не рече ко је кривац за тај метак од речи,
Некуда одскакута, сва гипка као срна…
У мени прошло време као парастос јечи,
А негде испред ока мота се коса црна.
И ОКО, БАДЕМ ЗРЕЛИ, НАДОШЛО ЗА ВОЉЕЊА…
Можда ћу доћи себи када побегну ласте,
Кад лето заборавим и сав у јесен одем.
Кад лепо што је, заспи, а ноћ почне да расте
У мени и за мене, кад мрак оком убодем…
УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СНОВИЂЕЊА…
У тој ћу ноћи и ја са својим сном умрети,
Кунући оно збогом што га изрече она.
А није добро ником свом болу да се свети,
Нека све иде Небу, нек’ суди Васиона…
УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СВА ВОЉЕЊА…
Бранко Миљковић
Јес!
Zeleno volim te zeleno
Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa ochima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.
Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
shto otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, machak lupezh,
jezhi svoje ljute agave.
Ali ko ce doci? I odakle?
Ona cheka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.
-Kume, dacu ti
konja za kucu,
sedlo za njeno ogledalo,
nozh za njen ogrtach.
Kume, dolazim krvareci
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladicu,
lako bi se nagodili.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.
Kume, hocu da umrem
pristojno u svojoj postelji
od chelika i, ako je moguce,
sa holandskim charshavima...
Zar ne vidish moju ranu
od grudi do grla?
-Trista crnih ruzha
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i mirishe
oko pojasa.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.
-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesecheve,
gde kaplje voda.
Vec se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajuci trag krvi.
Ostavljajuci trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerchici od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Shirok vetar ostavljao je
u ustima chudan ukus
zhuchi, mentola i bosiljka.
-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojche?
-Koliko puta te je chekala
svezha lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,
sa ochima od hladnog srebra.
Mesechev stalaktit od leda
drzhi je nad vodom.
Noc je postala intimna
kao mali trg.
Pijani su zhandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelene vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
ove zadnje 3 su iz citanke za 3. srednje, jelda?
Моја читанка је већ давно изгорела. Можда. Сад ме асоцираше ова зелена слова на чету за Лорку
el dobio topa zakljuceno il se profa smilovao sta kaze legenda?
Dobio je ovakav komentar:
"Ovakav rad na pismenom ispitu iz matematike nije uobičajen.
Zbog toga nema potrebe ocenjivati ili komentarisati."
kakav šeret
smoleman bi ovakve rusio na keca
Eee moj balaševiću, vazda te drugi cijene vise od tvojih i ovo je jova kopirao sa klixa toliko o tome, ripcina legendo
Nadam se da gori u paklu smrad
auuuu jovo oklagijatore sram te bilo za ovaj plag
inace ova balasevica porodica postaje gora od raznorazne jokiceve brace ili kojekakvih srkija po ponasanju
sad gledaju sve da odrade nebil uzeli neke dodatne pare, dobro je ciganj Balasz drzao stvari pod kontrolom dok je bio ziv
"Bildung 2.0" - by ChatGPT
(po motivima Jovana Jovanovića Zmaja)
Dušanova dva potomka
dvadesetprvi slave vek,
sede mladi u kafiću,
ona „fancy“, a on „woke“.
„Wait a sec, al' daj da snimim
reels za Insta, ide feed!“
„Jao, slušaj novi remix,
baš je chill, totalno lit!“
On po stolu prstom lupa,
dok mu zvoni Apple Watch,
(šteta što mu beatbox frend
nije stig'o iz Soč).
Još je jedan snap poslao
dok je njoj k'o usput rek':
„Ti si prava art soul queen!“
„Merci beacoup, moj dečko fleek!“
Dušanova dva potomka
dvadesetprvi slave vek.
Shvatili su duh vremena —
ona j' „fancy“, a on „woke“.
Smej'o sam se da ne plačem,
gledajući selfie grad,
gledajući TikTok sokak,
gledajući Novi Sad.
Još jedna verzija:
"Flex" by ChatGPT
(slobodna adaptacija pesme "Bildung" za 21. vek)
Dušanova dva potomka
dvadesetprvi slave vek,
sede mladi kraj betona —
ona „bad“, a on „stek“.
„Brate, snimi, nova felna,
'ladno stala pored džipa!“
„Pusti ovu iz blokova,
brate, real talk, nema klipa.“
Na stolu su „Gucci“ čaše,
tag se sjaji: #highlife,
dok u džepu minus cvili
na tri banke, leasing, Wi-Fi.
Ona sanja „Dubai winter“,
on „Rolex“ za rođendan,
a stan im je tetkin stari
na kredit i zajam dan.
I za stolom pored cveta
selfie-smokva, story-glam,
dok konobar s platom bednom
nosi šmek i pravi šarm.
Dušanova dva potomka
dvadesetprvi slave vek.
Oni jure flex i keš,
ali grize stvarni trek.
Smej'o sam se da ne plačem,
gledajući beogradski sjaj,
gledajući tržni centar,
gledajući tihi kraj.
You Can Face Reality
What is true is already so.
Owning up to it doesn’t make it worse.
Not being open about it doesn’t make it go away.
And because it’s true, it is what is there to be interacted with.
Anything untrue isn’t there to be lived.
People can stand what is true,
for they are already enduring it.
—Eugene Gendlin
Klonem uz klonazepam
Na jastuku muka se tiho sklanja,
u venama sporo umire strava,
kao da duša kroz prste isplava,
dok čelo hladi senka neznanja.
Bez borbe sada kapci se spuštaju,
u glavi jeka, ni misli nema,
soba bez zvuka, bez boja, bez šema,
ni osećaji više ne puštaju.
Tableta šušti, um stane, plovi,
po telu meko razliva sena,
polako gasne i bol i scena,
ostajem nepokretan, gotov, novi.
Klonazepam me bez reči steže,
u sobi muk, i senke se šire,
misli u krug, al’ nigde ne vire,
a kapak zadnji sam nad sobom veže.
O pope
Ćao ćao direktore
Večno sedamnaest
U grudima nosim zvezdanu tišinu,
Dok tvoj dah prolazi kroz moje vene.
U tebi prepoznajem sudbinu,
Ko u plamenu senke izgubljene.
Na koži mi vreme ruke ne spušta,
Jer s tobom se minuti ne broje.
Ti si mi misao kad srce pušta,
Kao reke što u se’ nebo kroje.
Koraci tvoji u meni odzvanjaju,
Kao pesma što svemir pamti sama.
U tvom glasu svetovi ustaju,
Noći su iskre kao da nije tama.
Nek večnost zauvek bude bez kraja,
Bez juče i sutra, bez bola, straha.
Ti i ja, dva daha istoga sjaja —
U svetu gde ljubav uzima maha.
Spava mi se, to je glavno.
Da mi se ne spava, sad bi ja mudrovao.
Ovako samo blejim.
U kafani sjedim staroj,
matoroj, tradicionalnoj,
u jedinoj pravoj kafani u gradu.
Za stolom do mene neko društvo priča.
Spominju grupnu terapiju.
Za drugim stolom, usamljeni pijanac,
sa konobaricom sjedi, pije i puši.
Komentarišu utakmicu neku.
Konbarica kaže da je odmah znala da će Fenerbahče pobijediti.
Ja sjedim sam i blejim u ekran.
Kao što sam blejao i dok nisam ovdje došao.
Jedina je razlika što sad i pijem.
Al sam za tehnologiju jednako vezan.
Romantizujem činjenicu da kao pišem neku pjesmu. Tripam da sam boem.
Čekam da mi pivo da inspiraciju da postavim neko ludo pitanje vještačkoj inteligenciji. Zasad slabo to ide.
Ti si ti…
E moj sine,
to što ti ne bi zgazio mrava,
to ti ne daje prava
da veruješ da drugi ne bi,
možeš da sudiš samo o sebi.
Gazi se ljubav, reč i sve sveto...
Ubiše vuka, najjaču zver iz šume
i krhku srnu,
uzalud nedužne oči joj crne
pitaše: - Zašto...?
Zbog čega,
zar ispod plavetnog neba
nema mesta za sve?
E moj sine,
to što ti ne bi mrava zgazio,
što reč bi merio, na svaku pazio,
što ne bi na zver... što ne bi na srne...
zar da te prate te oči crne
i tišinom pitaju: -Zašto...?
Zbog čega,
kad znaš da ispod plavetnog neba
mesta ima za sve?
To sine, tvoj je put,
nemoj da si ogorčen, ljut
i pun tuge...
Nemoj, nemoj po sebi da
meriš druge...
Što oni ne bi, ti možda bi,
jer, oni su oni, a ti si ti!
Svoj korak meri, ima ko vidi…
U ogledalu taj nek se ne stidi
i mirno spavaj,
nek ti u duši nemir ne vri,
jer oni su oni, a ti si ti…
Danijela Belić
Nad Londonom neće biti kiše
Svet se suviše izmenio
Nad Londonom neće biti kiše
Magla će se ukloniti
s prestonicâ
mraka
Očekuje se poboljšanje
zdravlja
opšta ofanziva
protiv
raka
Kitovi će postati
domaća stoka
probrani i obeleženi
hraniće se
u stadima
Nestaće 90%
porokâ
Godišnji odmor
na mesecu
u dubokim
hotelima
Ljudi će suvereno vladati
svojim noćima
Sovjetski građani će
iz mora dobijati
sve sirovine
Roboti će sedeti
u ministarskim
foteljama
Strasbourg, 1963 - Danilo Kiš
Онамо ’намо
Никола I Петровић Његош
Онамо, 'намо... за брда она,
говоре да је разорен двор
мојега цара; онамо веле,
био је негда јуначки збор.
Онамо, 'намо... да виђу Призрен!
Та то је моје - дома ћу доћ'!
Старина мила тамо ме зове,
ту морам једном оружан поћ'.
Онамо, 'намо... са развалина
дворова царских врагу ћу рећ':
„С огњишта милог бјежи ми, куго,
зајам ти морам враћати већ'!“
Онамо, 'намо... за брда она
казују да је зелени гај
под ким се дижу Дечани свети:
молитва у њих присваја рај.
Онамо, 'намо... за брда она,
гдје небо плаво савија свод;
на српска поља, на поља бојна,
онамо, браћо, спремајмо ход!
Онамо, 'намо... за брда она
погажен коњ'ма кликује Југ:
„У помоћ, дјецо, у помоћ, синци,
светит' ме старца - свет вам је дуг!“
Онамо, 'намо... сабљи за стара
његова ребра да тупим рез
по турским ребрим'; да б'једној раји
њом истом с руку рес'јецам вез!
Онамо, 'намо... за брда она
Милошев, кажу, пребива гроб!
Онамо покој добићу души,
кад Србин више не буде роб.
Извор
Српска земља црна гора: Онамо 'намо
Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Никола I Петровић Његош, умро 1921, пре 104 године.
Категорије:
ЈВ-старост
Патриотске песме Књажевина Црна Гора Краљевина Црна Гора Н икола I Петровић Његош Родољубиве песме
The Water Wheel (Dolap)
I know a water wheel. Black, bulky, rotting,
Standing like a monument from ancient days.
I heard its creaking as a child, unforgotten,
That old rough machine, known to me always.
A small black horse turns it, sluggish and slow,
Exhausted long ago from labor and strain.
A wretched nag pulls, asthmatic and low,
The whip strikes, halter tightens, the shaft causes pain.
Black horse, you were once full of power and will,
And turned the old wheel with life and with gleam.
Comforted by hope that it would get better still;
Young and strong, you dreamed a sweet dream.
But time has passed over your head and your brow,
Your body is broken, your power is gone;
You’ve known life’s true miseries by now,
The July heatwaves and the freezing dawn.
Oh, how I pity you! – look, tears choke my breath, –
The embodied fate of all lives in a line,
You, brother humans, and all souls facing death,
Equal before the misery, common and divine.
Noon. You want water. Who will give it to you?
It flows by your feet with a murmuring sound.
But the whip hisses... Forward, push through,
Until the saving evening falls on the ground.
Noon. You are hungry. You wish for the grass;
Thick grass grows lushly everywhere near,
And the hot breeze brings scents as they pass.
But the whip hisses. Goodbye, hope so dear!
You have, just like me, from earliest youth,
Felt the common fate that tramples us all,
Spent days hungry and thirsty, in truth,
Always in the same circle, in the same stall.
You have, just like me, in the July heat,
While water murmured in the eddy nearby,
Dreamed of happiness, reward, and a treat,
Dreamed of a peace that is earned and high.
Oh, like an angry snake sheds its skin on the stone,
To leave misery, misfortune, and malice behind,
And the whip strikes earned in sweat and bone,
And the almighty baseness of all humankind!
Empty dreams! Forward, black horse, do not stop,
Do not smell the grass, do not sense the wave;
The sky will grant you a reward at the drop:
A dark, good pit, and the peace of the grave!