https://www.youtube.com/watch?v=E_Ci-pAL4eE
Room (2015)
Na početku filma imamo monolog malog dečaka Džeka (Jacob Tremblay) koji se upravo probudio i objašnjava kako on doživljava svet. On je narator priče, njega slušamo. Iako je zanimljivo slušati Džekove opise predmeta, situacija i ljudi i lako pratimo šta priča, ne vidimo u tome ništa drugačije od normalnog i ne obraćamo toliko pažnju na ono što izgovara. Pažnju usmeravamo ka njegovoj majci (Brie Larson). Ona se polako budi i to ne bi bilo ništa čudno, tipična slika majke i sina ujutru, da njih dvoje ne žive u jednoj sobi. U sobi koja je u isto vreme i spavaća soba i kuhinja i kupatilo. U sobi koja je zatvorena metalnim vratima koja imaju kod. U sobi koja liči na veliku četvrtastu kutiju, koja nema prozora osim na plafonu – tek toliko velikog da može nebo da se vidi. Ta soba je čitav svet Džeku i njegovoj majci, jedino što on ne zna za postojanje i onog sveta izvana. Tek tada počinjemo da obraćamo svu našu pažnju na novopostavljenu situaciju.
Džeku je rođendan i to peti. Majka mu govori da će da naprave tortu. Onu kao iz tv-a. Džek se raduje, ali kada torta bude spremna, nedostaju svećice i on se ljuti. Majka mu govori da Old Nick nije stigao kupiti svećice i da će za sledeći rođendan imati svećice. Nakon toga Džek odlazi na spavanje, ali ovaj put ne sa majkom u istom krevetu, nego u ormanu. Čuje se pištanje (kod) na vratima. Ulazi čovek (Sean Bridgers) koji je doneo neke potrepštine i koji se skida već na vratima. Vodi površan razgovor sa majkom dok Džek sve prisluškuje, praveći se da spava.