To što kažeš, gej lobi ovdje uopšte nije u prvom planu. Čak i da su u pitanju strejt ljudi, uz promjenu par tehničkih stvari, ne bi se osjetilo. Ali možda je bilo bitno da su gejevi, da bi nekoliko suštinskih scena imale očigledniji smisao (onaj razgovor sa ocem, recimo).
Ali takva lakoća i jednostavnost predstavljenog življenja svih onih ljudi su se meni najviše svidjeli. Scene na bazenu, scene kad mali piše, vožnje biciklom, zajedničke večere, raspravljanje o etimologiji neke riječi, ako se dobro sjećam. Detalji uglavnom.
Da, čini mi se da je bilo čak i bitno što su gejevi, ali ne bi priča mnogo izgubila smisao da je bila starija žena, na foru Diplomca na primer. A što se tiče daljeg, teži da predstavi neki dašak približno utopijskog postojanja, od čega verovatno i nismo daleko, kada bi malkice promenili način razmišljanja.
Ali scena momka koji nosi naočare za sunce, kulira u bazenu i piše note na papiru koji se nalazi na kamenu oko bazena! Zamislite tu sliku: Na vlažnom betonu pored bazena stoji papir. Ta scena je meni simbol baš stvari koje sam navela- jednostavnosti i slobode. A možda sam ja malo luda. Malo. Ili sam izmislila sebi nešto tu. :)
Meni ova scena nije bila toliko upečatljiva, možda zato što si je već spomenula, koliko ona kada onako nemarno stavljaju, odnosno gužvaju ispisane i iskucane listove papira u ranac.
Leolo, čini mi se, i Frizerkin muž...na te mislim uglavnom. Ne znam da li su, i da li ti misliš da jesu, ali slični su mi po ovim detaljima sa Call me by your name.
Jesu, po detaljima ali i više po nekom osećaju, jednostavno ponese te film i ne želiš da se završi, s tim što Fruzerkin muž više vuče na pesimizam i melanholiju.