Ameri? Problem je što je kod Amera čest taj popušaj artsy drame koja ne odradi dobar posao ni na kom planu i na kraju ispadne tako. Jer je rade debili koji zapravo sanjaju da će postati novi Kjubrik/Lin/Vels/neko nti.
Pa Ameri i imaju najveći broj sladunjavih sranja sa Hju Grantom i slično. Onda Notebook i slične sladunjave bljuvotine.
Ako hoćeš da uzmeš obične ljude, fazon dobićeš Seranove u najboljem slučaju.
Što se filma sa sjebanim ljudima tiče, uglavnom su oni koji nepristrasno to prate i prave tešku dramu gde ti skapiraš lika, ali nećeš da postaneš taj lik.
Pogle Network koliko je dobra karakterizacija likova i koliko ti na kraju svi budu gadni. Pogledaj takvog lika o kom pričate u There Will Be Blood, pogledaj istog tog lika u Synecdoche New York. Paris Texas ti je ponovno spajanje ćaleta i sina, sina i majke, u suštini bežanje od te priče (mada ga je radio Nemac). Pogle priču u Eternal Sunshine, Never Let Me Go, Wild at Heart, Room.
Ako gledaš tako, svaki film je propagandni. Ovi sa porodicama možeš da kažeš da su za američke domaćice kojima treba potvrda da je to sve divno i da treba da budu srećne svojim statusom. Mladim usijanim glavama treba priča o jurcanju ka nečemu.
Ne verujem da ima tu neke zajedničke tačke, bukvalno ono što kaže Maestro. Ali daleko da nema onih drugih filmova.
Okej, poslednjih par godina Oskar pokušava da se uvuče u dupe svima, beži od rasističke reputacije pa prosečan film bude nominovan jer ga je napravio pakistanac ili bilo ko. A neki dobri filmovi ostanu nezapaženi.
Poenta je u tome što se ceni kvazikvalitet pri dodeli nagrada, postoje kategorije filmova koje se snimaju za petak popodne, postoje filmovi za koji se gledaju u bioskopu itd. Samo što gledajući nominacije za oskara sigurno nećeš naleteti na film sa jebenim Stiv Martinom koji ima 65 dece i srećan je kada ide na familijarna okupljanja gde se takmiče sa drugim porodicama iz familije u rušenju debla.
Čak i usrani Interstellar propagira žrtvu za porodicu.
Mislim, generalno da je sve tamo vođeno lovom, jebe se producentu da li ćeš ti da s kotiš ili ne, oće da ti proda proizvod na koji ćeš ti da se gasiraš, koji ćeš da kupiš, proizvod koji će godinama kasnije da ti donosi novac. Pa jebeni statisti iz Titanika danas uzimaju 300 dolara godišnje od tog filma, reci koliko uzimaju zapravo producent i režiser.
Ako ćeš da tražiš propagandu, traži je u onim smećarskim filmovima iz prošle godine, gde je od 8 kandidata za oskara 7 pričalo o gej crncima, arapima i sličnim kao o nežnim pahuljicama, i apsolutno je svaki od tih filmova zanemario osnovni razvoj filma.
Ne mereš gledati oskara kao primer američkog filma, jer je oskar generalno kurčina od nagrade.
Pogledaj Bergmana, Tarkovskog, Francuze jebene (tipa Le Samourai), ili ne daj bože Antonionija gde se ne zna ko je otuđeniji i razjebaniji od likova, gde su svi svakoga ostavili, gde se svaki brak, veza, dijalog raspada na parčiće, s tim što kod njih likovi uglavnom besciljno tragaju. Recimo i Švabe odgledaj.
A i normalan je tok da se neko do tridesete gasira na to da će postati zvezda, a posle da sazri i napravi porodicu. Bukvalno oni koji se nisu jebali u dvadesetim počinju da se jebu u pedesetim i dobijaš Američku lepotu.
I generalno svaki film pojedinačno je propaganda, ko god ga napravio, bio to ja, Bombaš, Apofis ili Rasni, propaganda je, jer uvek ima neku priču koju ti ispriča i koju ti prihvatiš i ima cilj da ti prikaže nekoga ili nešto. Zavisi od ličnog doživljaja. Ameri već pedeset godina furaju taj stil života, nelogično je da toga nema u filmovima. Bukvalno je pre da im stil života diktira kakvi su filmovi, nego da filmovi diktiraju kakav je život.