S ovim za Nisona se slažem. A Skorsezeu je ovaj film lični testament praktično, čak je i to sam izjavio, želeo je 20 godina da ga uradi. Bio je prvo planiran da ide odmah posle Bandi Njujorka.
Sve u svemu, Kićiro valjda ili tako nekako, da, tu posebno dobija na značaju i tu se pokazuje ta "ljudska" nota i kod njega, kod ovog ko je kao istrajan.
Sve u svemu, dosta toga je hteo Skorseze. Meni je iskreno mnogo drago što je snimio ovaj film nakon par klasičnih oskar bajtova, jer je ovde bilo očigledno da teško ovaj film može da ima prođu tamo, i da uzme oskara, previše je spor, težak i možda čak i neatraktivan da bi se takmičio za oskara. Šupački je samo što makar nominaciju nije dobio, ako mene pitaš.
Ali kažem, ima mnogo toga što se prikazuje kroz film, poenta je da ni u jednom filmu što se bilo koje strane tiče (gde to može) film ne zauzima ovu ili onu stranu. Piša i po japancima, i po kolonijalizmu, i po religiji i po onima koji je "izdaju". Jednostavno, imam utisak da je prilično slojevit film i sigurno nešto za više od jednog gledanja. Može i na filozofskom nivou da se ukapira, a i na ličnom. Generalno, moram da ga odgledam još jednom, mada ću verovatno za drugo gledanje sačekati bolji snimak ili bioskop. Previše je stvari u filmu da bih mogao sada da ispišem recenziju koju bih prvo ja smatrao validnom.
Ali priznaćeš, svakako nije bačeno vreme film. Sad, sporiji, brži tempo, ne znam, kako kome leži. Moje mišljenje je da bi kraćim filmom i bržim tempom narušio čak i tu "mistiku" japana i celu tu priču. Bukvalno, ceo film je kao jebena meditacija. Ne znam kako drugačije da opišem.