Kad mi neko na žurci (ili žurki) kaže: "Film je dobar, ali je malo spor!", ja poludim.
Prvo se pretvaram da nisam čuo, i ćutim. Ali u sebi skupljam nadljudsku snagu
da objasnim.
Napravim dramsku pauzu i kažem: "Znate li ko je Majid Majdi?"
Muk.
A na Vukajliji, siguran sam, da ima bar dva ljudi koji znaju o kome se radi.
Children of Heaven (1997)
Tolke kritike sam čitao o ovom filmu, da mi se smučilo.
Film treba pogledati, a ne jesti govna o tome kako je ovo film za decu, i slično.
Ovo je film za najodraslije čoveke na svetu.
Ali teo sam da pričam o njegovom drugom filmu:
The Color of Paradise (1999)
E, na taj film se odnosi ovaj moj kratki uvod.
A povodom njega sam hteo da kažem da ga treba pogledati.
Pre svega, fotografija je fenomenalna, što je neuobičajeno za jedan iranski
film. Ali ako ovde imamo giganta koji se meri sa standardima ovozemaljske kinematografije, nije ni čudno.
Majid Majdi je jednostavan u pristupu slike i priče.
Jednom je F.M. Dostojevski rekao: "Razgovor sa čovekom koji nije propatio mi je bezvredan"
Imao sam još puno reći, ali vidiš kolko je sati.
Moram da spavam.
Film nikad nije spor, nego je mo...