Nisam gledao Elizijum al me ne čudi što kažeš da je sranje. Mislim da i znam zašto je sranje. Sranje je zato što se takvi filmovi snimaju da bi se sviđeli tinejdžerima, a tinejdžerima se sviđa zato što film ima: a) zajebanog glavnog glumca, b) najčešće dobru ribu koju glavni glumac mora da spašava (znači romantika, i to vrlo diskutabilna), c) mnogo eksplozija (naprimer Transformersi. Sve što se događa u te filmove su eksplozije.) i zadnje, ne i najmanje bitno: hepiend! E sad, to se pravi za tinejdžere zato što oni ne traže kvalitet, seti se sam kad si imao 15 godina, kakve si filmove gledao, šta si nosio, koju muziku si slušao, većina bi se složila kad kažem da je to sve bilo samo ne kvalitet. Znači kvantitet. Ukratko, ti filmovi su poput onih pjesama što mnogi mladi naraštaj imate prilike viđet da puštaju na telefone dok idu ulicom: samo neka svira. To što nemaju radnju, glumu, smisao, to je sve nevažno, samo dok se gleda. Naravoučenje: što dalje od blokbastera.
Meni lično najviše u filmovima smeta radnja. Priča tačnije. Lupam sad, film košta 20 miliona. U redu, nisu moje pare da me boli kurac. Ali zašto ne bi bar neki dio, recimo 100 ili 50 hiljada, dali za onoga ko napiše bolju priču za recimo novog Spajdermena. Zašto u svaki film o Spajdermenu moram da gledam kako mu ubijaju ujaka i kako on na kraj spašava ribu s kojom se poljubi naglavačke? Ne tražim puno.