Sinoć se Federalna televizija sjetila domaće kinematografije, 'kultnih' BiH filmova. Ajde, rekoh, da pogledam, čuo sam hvalospjeve o toj 'Sarajevskoj školi' filma, lafo - ludila, čuda, muda, režije, Prag i Kusturica.
Pustili su, koliko sam ja skontao, navodni masterpiece 'NAFAKA' i još navodniji masterpiece 'GO WEST'.
'Nafaku' nisam uhvatio od početka, odgledao sam posljednjih pola sata i to je bilo obećavajuće, ali nema smisla da komentarišem nešto što nisam gledao.
Zato jesam 'GO WEST'.
Priča koja na papiru obećava - dva homoseksualca se vole u Sarajevu. Rat se u Jugi polako zahuktava. Još nije stigao do Sarajeva. Kad će - ne znamo.
Kenan Dizdar je umjetnik, violončelist, musliman i homoseksualac.
Milan trenira tekvando, klošari po sarajevu, Srbin pravoslavac i homoseksualac.
Njih dvojica se vole.
Odlučuju da pobjegnu u Holandiju, da pobjegnu od svih sranja u Bosni.
Nakon što ih Srbi uhvate prilikom otmice voza, Milan pomaže Kenanu da se maskira u žensko. Puštaju ih iz logora kao Srbe - Milana i Milenu. Nakon toga pederi bježe u selo gdje živi Milanov otac Ljubo (Rade Šerbedžija), čovjek pun dolara zarađenih u Americi po rudnicima. Kenana predstavljaju kao Milanovu mladu. Ljubo im sređuje papire da bježe na Zapad. Milan odlazi na ratište, ostavlja Milanu/Kenana u divljem selu. Prerušeni musliman među Srbima. Zaplet unosi konobarica Ranka... Kako - pogledajte u filmu.
UPOZORENJE:
Elem, film je pravljen da se Srbi prikažu kao divljaci a muslimani kao kulturna raja. To je prvo što zapada za oko ukoliko niste musliman.
Pravljen je strašan kontrast - Kenan je violončelist i svira za mir u Sarajevu, Milan je sportista, tekvandoista, koji se bije sa dobrim jaranom koji mu nudi pušku da idu u rat. Muslimani šalju poruku mira - Srbi hoće da kolju.
Muslimansko selo nadomak Milanovog sela je srušeno. Džamija je u krupnom planu, porušena. Po basamacima su razbacane dječija i ženska obuća. Srbi su sve poklali.
Milanovo selo, srpsko, je apokalipsa. Smješteno na površinskom kopu rudnika ili kamenoloma. Bunar je presušio. Vodu nose iz susjednog, muslimanskog sela.
Ali ono što mi je upalo u oko - dok su iz Srbi izvozili iz voza.
Scena je napravljena kao iz Otpisanih. Srbi u njemačkim uniformama, sa crvenim epoletama na kojima su bijeli krugovi i crna ocila. Napravljena je suptilna aluzija na nacizam i nacističke oznake Trećeg Rajha. Muslimani istjerani iz sopstvenog grada, ne znam samo gdje su krenuli, spakovani u logor od strane Srba koljača. Tu mi se smučio život.
Film koji je obećavao srušio se u provaliju neobjektivnosti, u provaliju nekih repova iz prošlosti. Film koji govori o nacionalnoj netrpeljivosti kao velikom zlu suptilno se uvlači u kandže nacionalne netrpeljivosti. Sve što je srpsko prikazano je kao divlje, neobrazovano. Svi muslimani su kulturni i protiv rata. Kome je upućena ta poruka? Šta je režiser htio da kaže i kome?
Čak i u prvim, uvodnim rečenicama, u Kenanovom monologu, vidi se u startu gdje film vodi. "Srbi mrze muslimane, muslimani ne vole Srbe. Hrvati malo ne vole muslimane, malo ih vole."
Srbi MRZE. Mrze. Toliko teška riječ. Muslimani NE VOLE. Toliko su prefinjeni.
Pogledajte ovaj film ukoliko ste musliman, Hrvat ili Srbin kojeg zabole šta o njemu pričaju ili ukoliko uopšte niste upoznati kako su Srbi koljači. Poslije ovog filma to ćete konačno shvatiti jer je film pravljen za to.