https://www.youtube.com/watch?v=zhRVVWmwxc4
1993. godina.
Rat je.
Crveni yugo je nekako prošao koridorom, bez svjetala. Jebiga, ciljaju Hrvati.
Na Šešlijama nas zaustavlja vojnik, specijala.
Drsko pita: "Kuda, ženska glavo, napad je na Doboj, hoćeš li da izginete!?"
Da, moja mater je vozila.
Idemo u Doboj.
Otac je negdje na Kosovu zapeo. Vratili ga sa Han Pijeska, rekli mu da će u Benkovac a poslali u Prištinu pa onda negdje na granicu, niko nije čuo za njega 3 mjeseca.
Idemo u Doboj, idemo da vadimo svoje pa neka pada šta hoće.
Zora je.
Prolazimo pored Svjetliče. 500 metara od grada. Svjetliča gori. Muslimani su probili liniju.
Pada Svjetliča.
Nemamo druge nego preko Preslice u selo, kozjim stazama, još nije počeo napad na sela u dolini Spreče. Imamo još vremena da pokupimo nepokretnog djeda i babu.
Ja tada nisam znao ništa.
Parkirali smo se pred kuću.
Dijete malo, srećno što je kod babe i djeda, stiska sirenu da se najavi, jebiga, tako treba. Mater me panično vadi napolje. Pucaju po autu. U zadnji čas me izvadila. Toga se jebeno sjećam.
I sjećam se Kebine pjesme.
https://www.youtube.com/watch?v=fUTZ9GRJNfg
1995. godina, rat stao tek.
Autobuska stanica Doboj.
Idem ja mali kod babe i đeda, obnovila se autobuska linija, ne puca se više na autobuse pa mogu i oni do sela, ne mora se više kroz šumu kozjim stazama. I selo se malo primirilo, granatirana je kuća ali ništa strašno, dvije-tri rupe, uništena stolarija.
Kaže baba da više bole izgorjele slike.
Nisam tada shvatao.
Dosta momaka iz sela je izginulo prošle godine jer je neki genijalac naredio forsiranje Spreče. Suludo izgubljena mladost.
Jedan komšija se vratio sa linije i svi su srećni. Drugog komšiju je pogodio snajper te proklete 1994. godine, pred kućom, kada je dolazio majci sa linije, da se javi.
Uspio joj je mahnuti, tako kažu.
Kaže djed da ga je gledao dok gine. Komšo je bio srećan, okrenuo se prema njemu, gledao ga, nasmijao se. Okrenuo se prema majci i pao kao pokošen.
Kafana na autobuskoj stanici. Neonska reklama. Ta reklama stoji i danas. Ista. Isti je enterijer. Iste stolice i isti lusteri. Isti šank. Tamo je vrijeme stalo.
Mile Kitić odzvanja. Čuo sam samo refren, u prolazu. Vuče me otac za ruku da požurimo. Vratio se sa Kosova. Donio je punu torbu knjiga. Nije rekao odakle mu niti me to tada zanimalo.
Nisam dugo čuo Mileta.
Kasnije nekad sam mu guzio Elenu dok je još dolazila u grad, od kako je postala poznata ne svraća. Al čuo sam da se po Švicarskoj dere sa crncima, vidi crnca koji joj se sviđa, plati mu sobu i sutra nestane. Đavo je mala, đavo.
Izvinite, malo sam popio.
