Okej s ovim stvarima se u načelu slažem i stav je OK. Bio si pretjerao u smislu arbeit, arbeit, ali ako govorimo o borbi generalno tu se slažem.
Možda sam s nekim postovima ili temama previše kukao pa si stekao takav dojam... Jebi ga onda, čovjek može da se zezne u procjeni. Ne kažem da si 100% omašio... moguće da jesam kukao malo i da nisam dovoljno navikao da se borim za neke stvari.
Mislim ja znam o svom životu šta je i kako je, gdje sam se zajebo, gdje nisam, šta mislim da je do mene, šta nije do mene. Ima i do mene, ne kažem da nema... Al kažem isto da nije sve do mene.
Što kažu stoici, ono što nije do tebe, ne možeš da mijenjaš, to ignoriši, što je do tebe, to mijenjaj, na to se fokusiraj. To je ispravno rečeno.
Al bez obzira na to neću da prihvatam kao neku dogmu da je sve do čovjeka, jer onda sebe mnogo okrivljuješ za sve. Ja sam to često imao i običaj da radim, što mi je još više sjebavalo samopouzdanje.
Mislim da treba znati i prepoznati situaciju kad jebi ga nije do tebe.
Ono za roditelje sam pisao, jeste inspirisano mojom ličnom situacijom, ali je isto i stvarno opažanje, da kod ljudi koji su nekako imali zdraviji odnos s roditeljima, to se pozitivno odražavalo generalno na njihov život i mentalni sklop. (Mada i ta teorija je donekle američka podvala, kao aj šta god ti ne valja u životu svali na roditelje... možda i jeste podvala, al nije sasvim pogrešno)
Ono za "Večernjak" sam pisao jer sam skonto da nakon 3-4 godine rada u firmi počinjem da zatupljujem u smislu da nemam vremena ni za šta drugo... E sad, da sam ja bio ranije pametniji i da su neke stvari bolje prošle po mene u prošlosti, vjerovatno bi imao i bolji posao i ne bi dolazio u neke situacije u koje sam dolazio, ali to je duga priča...
I slažem se zvuči glupo kukati o poslu, i kajem se što sam to pisao... Na kraju ostaje čovjeku da sam skonta i presječe... Dok si tu, trudi se, daj maksimum, ako vidiš da tu nema neke perspektive, a da ti se nešto drugo ukazuje kao bolja alternativa, u nekom trenutku presjeci, daj otkaz itd...
Samo hoću da dodam i to da nije istina da u firmama najviše napreduju radnici udarnici. Isto kao što nije istina ni to da se najbolje napreduje samo preko nekih štela, guranja, itd.
Štela je možda bitna na početku da neko upadne na neki posao... Mada može i bez štele, ja sam upao bez štele...
A na poslu, NAŽALOST, što sam skonto, najviše je bitno ko koliko drži do sebe, koliko se šlihta direktoru, kako prezentuje svoj rezultat itd... I tu uglavnom najbrže napreduju narcisoidni i bahati likovi, koji pored sve bahatosti, znaju dok je god to potrebno biti veoma ponizni pred šefom.
Znam curu koja gine od posla, nakon što se obim posla u toku 2 godine povećao sigurno za 40%, i nakon što je još dobila neka dodatna zaduženja pored onog što je prije radila, A TO SVE U PERIODU KAD SI IMAO INFLACIJU OD 30-40%... ne pada joj na pamet da traži povišicu... zašto zato što je isprepadana.... i zato što su joj tako isprali mozak.
Plata joj je samo na papiru ista, a efektivno njoj plata nije ostala ista nego je smanjena za 30% (da ne pretjerujemo) zbog inflacije, i još dodatnih bar 40% po osnovu novih zaduženja...
I ta cura ne može protiv sebe... tako je vaspitana, plaši se za posao, nema mnogo alternativa... planira u budućnosti još jedno dijete, pa će na porodiljsko, pa joj je zato bitno da joj ostane taj posao i dok je na porodiljskom, neće da talasa...
A imaš likove koji rade mnogo manje od nje a više napreduju...
Znači nije sve do toga koliko se trudiš, ima i do toga kako si mentalno nasađen, do okolnosti, okoline, itd...
Imaš ti likova na faksu dobiju neke anksiozosti, depresije, tikove, opsesivne misli, to ih poremeti pa ne mogu da uče, a nije da neće... A to može biti opet zbog neke pozadine, generalnog osjećaja nesigurnosti itd...
Mislim da je relativno mali broj onih koji su "zdravo lijeni", tj. prosto neće da ulažu napor bez nekog posebnog razloga, jer eto to im je njihov neki hir ili ćejf, neće im se da rade. Više je onih koji su se nekad zbog nečeg sjebali, imali neki problem, pa onda ušli u neki začaran krug iz koga se teško izlazi...
Dovoljno je da neko izgubi 2-3 godine korak sa svojom generacijom pa da ga to demotiviše, i da mu smanji neke šanse kasnije...
Ne treba se vraćat na prošlost, treba gledati u budućnost. Ali hoću samo da kažem da nije sve samo "on se trudi, bori, pa je zato uspiješan... " a ovaj drugi se kao ne trudi, i zato je luzer.
Nisu stvari tako jednostavne.