Iz prepiske sa jednim od vukajlijaša, od pre ravno 10 godina :
"Imam autoimunu bolest, ali doktori još uvek nisu sigurni koju. Promenila sam desetine lekara, bolnica, terapija. Napada mi zglobove tako da se jako teško krećem (šest meseci nisam mogla sama da ustanem iz kreveta) i izaziva konstantnu viskoku temperaturu što je strava i užas kombinacija. Ima dana kada bukvalno ne mogu da podignem glavu. Prvo je počelo da mi otkazuje koleno, pa su mi bukvalno bez razloga dva puta operisali nogu jer je neki moron internista došao do zaključka da je ortopedski. Inače imam malo dete i jako mi je teško što nisam u stanju da je odgajam, prošetam, brinem o njoj kao sve ostale majke. Pijem gomiletinu lekova od kojih mi se sve ostalo u telu raspada, a frustrira me što nemam dijagnozu. Oni sumnjaju, pa sumnjaju, pa kao ovo je, pa mi daju lekove, pa ništa, pa promene terapiju... I tako jedanaest godina. Ima dana kada sam jaka i teram se na nemoguće, ali nekada me toliko boli da jednostavno ni jedan pokret nije izvodljiv i onda se izbedačim. Pola familije mi boluje od raznih autoimunih bolesti i strašno me plaši genetika zbog deteta. A inače na autoimune bolesti se nadovezuje leukemija i rak limfnih žlezda, tako da je budućnost neizvesna. Svakako autoimune bolesti se mogu kontrolisati ali ne i izlečiti, ali ja nekako verujem da će medicina uznapredovati i da ću moći da prošetam svoje dete. Eto... Tako ti je to kod mene. Večna borba".
Ako dodje do toga da razmišljate o tome da na sebe dignete ruku - setite se i toga da niste sami i jedini sa svojim sranjima, da se neki ljudi pate sa daleko većim problemima, i da ćete povrediti jako puno ljudi koje volite i do kojih vam je stalo, i to zauvek.