Par random mislim na ovu temu, koje se uglavnom odnose na period kad dijete malo poodraste, od tinejdžerskog doba, pa na dalje:
1) Nastavite sa djetetom igrati karata, šaha i kad malo poodraste. Drugim riječima, nastavite neke kul zajedničke aktivnosti koje bi trebale spriječiti da se dijete od vas odrodi.
2) Nemojte previše pomagati djetetu oko malih stvari. Nek sam uči kako da veže pertlu, pa na dalje... nemojte mu raditi vi domaći... (pomozite mu, ali nikad vi da radite za njega), pustite ga da i on učestvuje u kućnim poslovima, i to ne samo kao eto ponekad, nego da mu bude obaveza, da zna da se to mora raditi... znači pranje suđa, da se zna kojim danima red na njega pada, itd...
3) Ali zato kad su u pitanju velike, krupne, strateške stvari, uvijek mu pomozite, i nek zna da ima u vama podršku. Kad na fakultetu uđe u krizu, nemojte drvlje i kamenje, što ne učiš, ljenčugo, neću te ja finansirati, nego zajednički ganjajte neku strategiju da se problem prevaziđe. Kad ga na poslu handre, pomozite mu da se bolje postavi, da traži povišicu itd...
Samo nemojte nikad da se on zbog te vaše pomoći osjeća kao da je nesposoban ili da ne može ništa sam u životu da uradi.
4) Na isti taj način, očekujte i vi od njega pomoć za neke krupne životne stvari. Tako se navikava na ulogu odrasle osobe, i odnos iz vaspitačkog, prelazi u neku vrstu uzajamnog pomaganja i partnerstva na ravnoj nozi.