"Jedino što čovek ne može da oprosti prijatelju je to da ovaj ima lepšu ženu". A postoji više tipova lepih žena :
- koje ne shvataju koliko su lepe, zgodne, privlačne...
- koje shvataju i posmatraju muškarce kao robu za manipulisanje
- lože se na fine, smotane i njanjave "muškarce" (ovo još niko nije uspeo da objasni)
- lože se na bitange poput recimo Vučelića, koji ne izgledaju ništa naročito ali su bitange, muškarci od glave do pete i imaju nekakvog šmeka
- na tipove koji ih biju i tretiraju kao stoku (vrv nisko samopouzdanje)
- na detinjaste tipove, jer im je pojačan majčinski instinkt pa traže o kome će da brinu
- na poštene, čestite, neiskvarene muškarčine koji pred životom ne jebu živu silu, rade neke skrnave poslove jer im je ispod časti da se cigane za poslove, glasno govore šta imaju, puše drinu bez filtera i rintaju ko stoka ali se kući vraćaju uzdignute glave (jer takav je čovek ipak svojevrsni heroj)
- male i ćelave, ružne, bubuljičave, nosate...Jer su im takvi skinuli djanu, pa ne mogu da se otmu od traume.
U jednoj knjizi Bukovski opisuje prelepu ženu koja (mislim) seče lice žiletima, jer se muškarci boje da je startuju zbog toga koliko je lepa - plaše se odbijanja. Ovo nije redak slučaj, mnoge predivne žene su same baš iz ovog razloga - normalni momci misle da ih ne zaslužuju pa i ne pokušavaju, a ljudi koji ih startuju misle da će ih dobiti na automobil, vilu, kurce i palce...Ja sam imao tu sreću da u životu budem sa tri baš opasne ribe, i dve stvari ni danas ne mogu da razumem - gde sam našao hrabrosti da ih startujem, i drugo, zašto su uopšte pristale da budu sa mnom.