Zapatina priča bi bila izvanredna podloga za strip junaka i njegovu epopeju. Čovek se budi 20 minuta pre cika zore, navlači uniformu i stupa na borbene položaje. Beli mantil (koji se nikada ne prlja) viori raskopčan dok žurno odmiče hodnikom. Sestre pritrčavaju i saopštavaju mu stanje. Grabi na sprat, preskačući u cugu tri stepenika. Suviše je iskusan i stručan za sva ova sranja, zna on to dobro, ali ko bi spasavao sve te nedužne živote da nije njega. Zato je za Norvešku i Kanadu ostao nedosanjan san, nudili su mu sve, ali čast i lekarska etika nemaju cenu. Žena mu kod kuće malo kenja što vozi punta i curi mu bubanj na veš mašini, ali šta zna ona koji kurac kad je sporedan lik. Bolnicom u kojoj radi rukovode nesposobni i nestručni, no on je uvek tu da ispravi stvari i, uz pomoć štapa i kanapa, spasi dan. Uveče se vraća kući izmožden, ali uvek uzdignute glave. Radi domaći sa decom, pere sudove i, kada svi zaspe, ako ga nisu pozvali na iznenadno dežurstvo (što se dogadja, i to često), seda za net i započinje borbu sa zombiranim masama kojima su sile mraka oduzele mozak i dušu, i pokušava da im vrati makar mozak.
E sad jbg, u trećoj - četvrtoj epizodi morao bi da mu stigne nekakav čudan oblik života pod nož, nešto što nije reptilijanac ali nije baš ni čovek, i Zapata tu kreće da se preispituje i sumnja, ali to je samo neki genetski mutirani oblik života stvoren u laboratoriji njegovog iskonskog neprijatelja Miroljuba dr X Petrovića, koji je nekakva desna ruka u službi Darta Lučića, koji je opet nešto iznad njega. To sve Zapata saznaje do sedme epizode, ali se ova dvojica nekako izvlače i, Zap, vraćen u kolosek, nastavlja večitu borbu.