reći ću ukratko, dosta toga sam istraživao u mladosti što se tiče svetskih religija, i još više razmišljao o veri uopšte, dolazio do raznih zaključaka, kretao se od hrišćanina, pa zatim malo istraživao i misticizam, a onda preko nekog deizma stizao do agnosticizma (nikad baš čist ateizam), a onda obrnuo krug i sada sam opet hrišćanin i to veći nego što sam prvobitno bio, ubeđeniji takoreći
teško je to ljudima da shvate kad objašnjavam, kao 21. vek i te munje, nauka, napredak, a teško je i meni da shvatim iskreno
Osećam da sam dostigao neki mir u tom pogledu, kao da sam shvatio dosta toga čitajući godinama i istražujući na tu temu, a pogledi određenih (hrišćanskih) mislioca i pisaca su se negde poklopili sa mojim viđenjima (ruski egzistencijalisti npr. Berđajev, zatim zapadnoevropski filozofi tipa: Kjerkegor, Česterton, Buber, Jaspers itd., čak i par japanskih hrišćanskih filozofa i aktivista iz 19. i 20. veka što je vrlo zanimljivo), a ljudi koji su mi negde uzori uglavnom su posedovali neku vrstu religioznosti blisku hrišćanstvu (npr. Matrin Luter King ne bi bio to što je bio da nije bio vernik). To je sa te racionalne strane, a sa druge, iracionalne, takođe osećam ili bolje reći verujem da iz Hrista i iz njegove reči isplivava istina ma koliko to nekome danas zvučalo prevaziđeno uz milione teorija o ovome i onome
nešto na foru onoga od Dostojevskog: kada bi mi neko mogao dokazati da je Hristos van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Hrista, ja bih pretpostavio da ostanem sa Hristom, a ne sa istinom
nisam religiozan u tradicionalnom smislu, da dodam samo na kraju