Čitav sam dan čekao Vojvodu, a na poslu mi blokirali novine majku im jebem, ništa ne mogu na netu raditi... Dođem kući i sve portale otvorim, televizije, radio, čini mi se da bi i peglu upalio da vidim kakvu informaciju... ono radikalske žene padaju na koljena haos je živi, i zaspem ja sav srećan, kad jebote ja na mitingu al u Novom Sadu, mašem ja plavim barjakom kru te jebo... Završio se miting a meni se pripišalo najstrašnije, u koji god mrak da odem neko ima ili panduri ili nekilh ljudi, spiša se živ, i idi, lutaj, kad pored jedne kante instaliran pisoar odmah iza klupe na kojoj sjedi mladi par. Ja stao uljudno, počeo pišati kad mene nešto prska, ja gledam kiša ne pada , ne mogu skontati šta, je, kad odozdo ko fontana baca, ja ga uperio ka dole a on prska ka gore. Prska po meni prska po onom dvoma jadnika, ja u čudu oni još više ne kontaju sva je cura zapišana po faci. Viče momak ne pišaj po nama, a ja vičem ne znam šta mu je vidiš da ga držim dole, a on piša gore, mora da je neđe probušen, al ne daju se oni urazumiti, skoči mrcina da me bije veći dosta od mene, meni se odmah pišanje odsjeklo kad sam ga vidio, i uze me lik za kurac toliko jako da se glavić oslikao na njegovom dlanu i spuca mi istim tim dlanom šamarčinu da me okrenuo. Jebem ti život umro sam od straha, nisam znao šta me snašlo, gledam vola , on se smije i namješta bradu da ga udarim, kaže aj ako smiješ. Ja pomislim na vojvodu, kad sam ga tljano okrenuo sam ga odmah, on mene svoza opet a u meni proradi neki inat, sjetim se one Šekijeve parole "ja vama da ustanem", drmnem ga još jednom, pa kad smo se onda stali marisati ko Neo i Morfeus kad vježbaju, i osta nerješeno, probudim se. Vojvoda mi dao snagu izgleda