Sva ta borba sa sobom, gresi, težnja za savršenošću, unutrašnji mir, sve su to ljudske aktivnosti. Zašto ih nipodoštavaš uplićući boga? Meni je to sranje, ako nam je sve to dato i ceo svet, ovako je mnogo lepše. Znati da je sve nastalo slučajno, da je sve sastavljeno od atoma i da je sve isto, da si isti kao priroda, kao kamen, kao riba i kao ptica, da si isti kao zvezde, da su atomi umirućih zvezda udaljeni milionima svetlosnih godina učestvovali u izgradnji tebe, i da su se svi ti atomi sastavili kao posledica miliona godina evolucije i da ti je prirodna i društvena kompleksnost podarila mogućnost da o svemu tome razmišljaš, da učiš, da saznaješ, da se smeješ, plačeš i voliš. Meni je to lepše nego da je sve to plan i kreacija nekog boga, koga niko nije video niti zna zašto sve to radi. Ne znam zašto misliš da ja smatram da su ljudi bogovi ukoliko nema boga? Ne, upravo obrnuto, stvaranjem boga, pošto ne možemo da znamo njegove prave namere, možemo da tumačimo kako god hoćemo i pretvaramo sebe u bogove, sve je dozvoljeno. Ukoliko prihvatimo moj pogled, imamo kosmičku odgovornost da se staramo o celokupnoj flori i fauni, celom životu, i svemu neživom, jer je ova planeta naš dom, verovatno jedini koji imamo i jedini koji ćemo imati i ovo je jedan život, kojim smo dobili srećom i treba da uživamo u njemu i da učini da i drugi mogu u njemu da uživaju i da sve to ostavimo našoj deci i budućim generacija svih bića.
Sve što ljudi razumeju, mogu i da urade ili naprave, a pošto su za socijalne konstrukte kao religiju, moral i sve to potrebni samo mozak i jezik, to pokazuje da nije potreban nikakav bog, nego samo ljudi.