Ja se nisam rodio sa ovakvim govorom. Naučio sam ga. I drugi će... implicitno, ako nikako drugačije. Socijalna osmoza je čudo.
Kompleksne reči rađaju kompleksne misli. Nikako ne može biti obrnuto. Što bi rekao Vitgenštajn, granice mog jezika su granice mog sveta.
Jezik i govor nisu isto. Gle šta kaže Lakan. Nego, šta misliš na primer o čoveku čiji jezik je poezija, da li je poetski govor i poetski jezik superioran nad naučnim i filozofskim govorom i jezikom? Jer poetski jezik stvara sam sebe, prateći svoju unutrašnju zakonitost, i zakonitost duha kome pripada i koji čini, a krut "anti-transhumanistički/anti-singularitet i kako podilazi tom neoludičkom sentimentu" jezik izražava obične činjenice iz sveta nauke kojoj pripada? Voliš li poeziju, čitaš li nešto osim Žižeka, Hajdegera, Vitgenštajna i tako to? Znam jednog dečka, Warnera, znaš ga i ti sa ovog sajta, čovek poseduje tvoje diskurzivne moći, ali ih ne upotrebljava tako često i rado, već prilagođava čovek nivo komunikacije potrebama trenutka. To je baš lepo od njega.