PORTIRI u opštinama, vladi... i tako tim važnijim institucijama.
Nedavno sam u opštini čekala, kad jedan arogantni grmalj od portira izašao da malo sprovodi reda, dosta ljudi u redu, vrućina, ljudi se malo naslonili na zid, i tako on uniformisan, kao i svi u opštini, toki voki u ruci, kad kaže jednom čovjeku, ej ti kao ponašaj se, ti si na ulici, a ja sam vidiš šta ovdje, ja mogu ovo, ono... a ko si ti? Ma ko si ti bre? Portir koji ima možda ima ili nema 3 razreda srednje, a umislio da je bog i batina, a vani čekaju ljudi svih nivoa obrazovanja, koji su došli da završe neku papirologiju. Portir se beči, kao radim ja ovdje do 4, oćeš da se nađemo poslije da se... pokazujući rukama da se bijemo. Okreće se i govori mu ni manje ni više, ne laprdaj. Pritom podigao glas kao da drži već poznatu, višestruko uvježbanu predstavu pred novom publikom.
Što se tiče ljekara ružno je, neljudski primati mito, ljekar treba jasno staviti do znanja da ne prima mito, eventualno napraviti izuzetak npr. za 8.mart ako je žena i još jedan dan u godini prigodan za poklone, nekim praznikom... Jer, često ljudi koji nemaju šta da ponesu i kupe, a da ne govorim da se stavljaju u neprijatnu situaciju u svojoj nemaštini da kupe nešto, seljanke nose priglavke, hranu, odvajaju od usta ...izbjegavaju da dođu ako nemaju šta ponijeti, jer su svog ljekara navikli na to i tako ugrožavaju svoje zdravlje. Mislim da nisu problem ljekari opšte prakse, koji uzimaju sitne poklone, ali i to je nedopustvio, već specijalisti, posebno hirurzi koji koriste situaciju, znam da su pričali ljudi za neke zahtjevne operacije na koje se dugo čeka da su morali dizati kredit i dati hirurgu u džep 5 000 maraka (2 500 evra) da bi uopšte stavljeni na listu čekanja. Neki koji nisu htjeli da na takve ucjene pristanu su odlazili u Beograd, recimo na VMA, gdje pričali su da sestre i niko od ljekara ne smije da uzme bilo šta, što znači da ima pozitivnih primjera, da se navike mogu iskorijeniti, samo treba neko da ih natjera na to. Ne mogu da shvatim kako imaju obraza da primaju novac i poklone za nešto za šta su plaćeni, a ljudi daju jednostavno zato što ih situcija natjera, odnosno ne žele da ugroze svoje zdravlje, boje se ako ne daju neće biti adekvatno zbrinuti. Jednostavno, ta osobina da primaju novac i poklone, ih čini manjim u mojim očima, bez obzira na to koliko human posao obavljaju.
Naravno, to se odnosi i na profesore koji primaju mito, ni oni nisu ništa bolji, mogu biti odlični u svom poslu, ali ako na malim odmorima primaju koverte, idu u kafanu s roditeljima učenika da ih ovi časte, što sam viđala, onda jednostavno padnu u očima, ne cijenim ih kao ljude više. S druge strane, ima daleko blistavijih primjera, kao moj prof.matematike koji je jednoj drugarici vratio novac od instrukcija, zato što je pala na popravnom, a išla je cijeli mjesec dana po dva sata svaki dan.Takve ljude izuzetno cijenim. Iako je imao puno pravo da zadrži novac, zarađen, svakako.
Ljudi pričaju o tvojim postupcima, ne samo o tvojoj stručnosti, ljudi te ocijenjuju ne samo dok se školuješ, već čitav život, danas je to praksa na faksu da se ocijene profesori, asistenti po pitanju stručnosti, neke ankete, ali daleko više i značajnije kao ljude, u sebi, što ne pišemo. Po tome se i pamte, ili zbog nekih stvari zaborave.
