Po meni, muzika danas ili muzika pre xy godina ne mogu da se porede od strane iste osobe; naime, ako sam ja rodjen '79. i znaci da sam odrastao kasnih osamdesetih i kroz devedesete, to onda znaci da sam sa 15-20 godina slusao bendove koje je moj cale tada bio prisiljen da slusa sa svojih 40, (a vazi i obrnuto). Eto, moj cale koji je odrastao sezdesetih i sedamdesetih. Znaci, nije on slusao Sopena i Betovena i ostale Palmine dvorske muzicare, nego prog-rok, hipi sranja i neke tamo italijanske limunade za kad treba da se nesto trsi. E sad, isto tako ja sad slusam sa svojih 34 godine neku muziku namenjenu za danasnje tinejdzere i ja jednostavno nisam u tom svetu.
Ne znam. I sam sam se neko vreme bavio muzikom, pa se secam da mi jedan od najvecih otkrovenja bilo to da sam se setio kako sam slusao muziku kao klinac, kada nisam imao pojma o teoriji, kvalitetu, ukusima... jednostavno - naivno mi se svidja ili mi je dosadno; nema trece. Ponekad pozelim da zaboravim sve sto sam ikada naucio, da bih mogao da uzivam u gomili bendova i muzike kojoj sam u medjuvremenu "naucio" da trazim dobre stvari i mane, umesto da jednostavno pevam, igram i uzivam kao mlad majmun. Isto kao sto ces da odes i odgledas neki glupi film sa ribom u uzivas, jer ste oboje totalni laici za kinematografiju, a neki tamo artmuvi fanatik ce da se nervira celu noc jer je spucao kintu na nesto sto nije ni bilo K od Kislofskog.
Muzika je umetnost, a o ukusima se ne raspravlja, tako da je ova tema pomalo promasena, po meni. Jedino bi imalo smisla da sa 15 godina zivis u 5-6 razlicitih decenija uzastopno i slusas muziku iz svake, pa onda to iskustvo ponovis sa 20, 25, 30, 35 itd.
Bice.