Mislim da smo mi malo debilan narod. Ozbiljno.
Juče sam čitala neki tekst o tome kako su Poljaci, žrtve gvozdene zavese, raseljivani, ubijani, kao i da su sami ubijali, poljski katolici su nazivani nacističkim svinjama, pa su uprkos tome uspeli da budu normalni, a Srbi ne. Razlog je u našem hroničnom doživljavanju sebe jadnima, mi to volimo, osećamo se tako važno jer smo žrtve. Žrtva stalno misli o svojim povredama i gleda da se osveti krvniku, žrtva ne ume da napreduje, ispravlja svoje greške, žrtva nije dobra za svoju decu.
Ovaj deo mi je posebno bio zanimljiv: "Jer što je i mogao učiniti jedan poljski liječnik, u Lavovu, u Sovjetskom savezu, nego se ubiti, nakon što mu je obitelj završila s druge strane željezne zavjese? To je, valjda, jednako normalno kao što je normalno biti likvidiran kao Armenac u Turskoj dvadesetih godina, kao Židov u Njemačkoj tridesetih, kao Srbin na Kozari četrdesetih, kao Nijemac u Vojvodini godinu ili dvije kasnije, kao Bošnjak u Srebrenici, kao Hrvat u Vukovaru, kao Sarajlija srpskoga imena i prezimena na Kazanima... Razlika je samo u tome, važna razlika, što Poljacima raseljenim iz Lavova nije bilo dato da poslije žive od svojih funeralnih sentimenata. Nije im bilo dato da viktimiziraju svoju ličnu, porodičnu i nacionalnu sudbinu. Poljak je stekao pravo da se svega sjeća, ali ne i pravo da bude žrtva."
Znači, debili, jer smo žrtve. Pardon, pičke.