Šavo je i u samom hrišćanstvu (ogradiću se - kako ga ja razumem) ipak metafora za zlo i mislim da ozbiljan teolog ne veruje da je đavo neki zasebni entitet (nadam se), kao što ni samo zlo nije entitet, već lišenost. nisu jednaki, reče već valdemar jer je bog svemogući i sveobuhvatni apsolut. imalo je hrišćanstvo problema s tim u svom utemeljenju u periodu patristike, gde su manihejstvo i uopšte istočnjački kultovi počeli da se šire međ rajom, a oni su često načelno bili dualistički orijentisani, da je materija, koja je zlo, ako oćete, đavo, zaseban i podjednako postojeći entitet kao duh, bog, intelegibilno, štaveć. s tim se borio avgustin (ako te baš zanima, možeš njega čitati, u spisu 'o slobodi volje' se baš o tome govori), jer ako su bog i đavo jednaki, pada celo hrišćanstvo, jer što se ne bi pridružio đavolu kad su već isti? a i ontološke prirode je samo pitanje, ako je sve stvoreno od boga nužno dobro, kako može materija biti 'zlo' ako je i nju bog stvorio (mislim da manihejci razumeju materiju kao od đavla stvorenu, a ne od boga). onda je tu i pitanje o slobodi, ako je čovek ipak materijalno biće, kolko se on može pitati o zlu koje počini ako ga je 'đavo naterao', gde taj isti avgustin kaže da je zlo u zaokretu volje od božje istine (tu se uklapa i priča o đavlu koji je pali anđeo koji se 'zaokrenuo'), al tu se javlja još gorih problema, da ne tupim.
EDIT: i uopšte, pitanje zapravo i o poreklu zla, što je velik problem oko kojeg teolozi lupaju glave, uglavnom se radi o praznim naklapanjima, mada su neka često i zanimljiva, mogu preporučiti literature