Zamislite slijedeću situaciju. Stave na neko veliko pusto ostrvo, bogato resursima, ogroman tim vrhunskih stručnjaka iz svih oblasti - i naučnika i inženjera i zanatlija, i još im pride daju knjige i udžbenike iz svih oblasti nauke, zanatstva, inženjerstva, graditeljstva i sl. U tim knjigama se nalaze sva naučna i tehnička znanja današnje civilizacije. Ali to je sve. Osim knjiga nemaju više apsolutno ništa. Ni jedan jedini alat, nema struje, nema vode (osim iz izvora prirodnog), nema APSOLUTNO NIČEGA - samo oni, netaknuta priroda, njihovo znanje i knjige. Apsolutno nemaju ni jedan jedini artefakt iz civilizacije sa sobom. Čak ni odjeću, ni najprimitivnije alate, ni smještaj, ni zaklon. Oni su sami u totalnoj divljini, izolovani od svijeta. Možete i drugačije da zamišljate - svi su izginuli, jedino su oni preživljeli i nema niko da im pomogne. Ali ostrvo posjeduje povoljnu klimu i prebogate i raznovrsne prirodne resurse.
Recimo, oni imaju sva znanja i sve materijale potrebne da se napravi procesor neki najbrži danas. Ali da bi ga napravili moraju prvo napraviti sve dijelove i mašine koji se koriste za njegovo pravljenje, a da bi napravili te mašine moraju napraviti mašine pomoću kojih se one prave, itd. sve dok se u tom nizu ne dođe do najprostijih mašina, tipa poluge, točka, strme ravni, ...
Pitanje glasi - koliko bi vremena njima (i njihovim potomcima) trebalo da rekreiraju civilizaciju koja je na istom nivou kao današnja? Da li bi im trebalo mnogo manje vremena nego što je čovječanstvu trebalo da dođe do ovog nivoa na kojem je sad ili bi im trebalo isto vremena? Da li bi uspjeli da sačuvaju ta znanja prenoseći s koljena na koljeno i čuvajući knjige?