Ma daj, znaš valjda bolje od toga. Zar ne bi mogao da porediš religioznu svest sa jednom vrstom ogledala, niske izbrušenosti, koje je jedino bilo dostupno ljudima na toj tački razvoja? Pa onda da pomisliš kako je ovo ogledalo koje imaš sad možda samo malo izbrušenije? I da zamisliš neko buduće ogledalo? Ja za svaki slučaj ne bih sasvim isključivao stari način brušenja, ne bih bio toliko samouveren. Toliko bar dugujem svesti da sam samo mali trun prašine na malom kamičku koji se kreće oko male zvezde i tako dalje, i tako dalje.
sviđa mi se metafora, slažem se. ja nikako ne bih odbacio sve ono što možemo da naučimo od starih mitova, religioznih sistema i starih sistema mišljenja uopšte. naš svet se bazira na njima i bez njih je nezamisliv, tj. neshvatljiv. ja npr., sasvim laički naravno, verujem da je big beng teorija prevod u naučni jezik mojsijeve knjige postanja, tako to ja negde tumačim, a tek umetnost i filozofija... ali ja bih zasigurno odbacio pretenziju na konačnu Istinu. u tom smislu ova tvoja metafora vrlo dobro funkcioniše, mi u ogledalu saznajemo same sebe, možda izoštravamo samu tu našu želju za samosaznanjem, da u tom smislu nema neke konačne istine do koje ćemo u odrazu doći, to je samo infinitivno kristalisanje odraza. bojim se da religija, kao uostalom i nauka, ne može da se uporedi s tim ogledalom, već s lupom, upravo zbog pretenzije na konačnost istine, na okončanje tog procesa brušenja koji će omogućiti da se ta Istina u potpunosti sagleda. religija nesumnjivo već hiljadama godina tvrdi da tu lupu ima, nauka veruje da će je pronaći, e u to ja već ne verujem...
EDIT
i naravno, u vezi metafore, postojanje tog ogledala ne znači da ono nije ljudski proizvod, i da sam proces brušenja nije krenuo od potpunog neznanja, ako ne upravo zbog njega, upravo da bi se stvari sagledale (ogledale)