Evo Jovičiću, kućo stara, nešto na brzinu, takoreći za pod zub...
Fašizam od reci fascio, snop, držati se skupa ili maker raditi na tome, stvarati mitologizacijom nacionalnog bića dobar temelj za tako što.
Da vidimo kako to radi Dobriša.
Evo odlomaka iz Dobrišinog romana „Vrijeme srmti“ (baš lijep naslov ba)
Ljudi, sami smo. Srbija je sama u ovom evropskom pokolju. Sama je, iako je sa saveznicima i na njihovom frontu.
jadna, mala, slabašna srbijica. Prosto da se čovek sažali. U kog da se iznemogla majka srbijica uzda nego u svoj narod, uvek voljan za temeljnu mobilizaciju. Narod je vazda spreman da brani nezaštićenu jadnu svoju malu zemlju, da za nju gine.
A zamislite šta bi bilo od zemlje kad bi neka sila počela da premešta reke i planine i razmešta ih po svome.
zamislite šta bi bilo od Bosne, kada bi nastala Republika Srpska pod patronatom JNA, tj. direktnom vojnom intercencijom susedne države, Dobrišo, Dobrišo, nevaljala balkanska proročice…
Do sada nijedan naš nacionalni problem nismo rešili po sopstvenoj želji i težnji. Vodili smo borbe, a velike evropske sile su nam po svom nahođenju, prema svojim interesima, skrajali rashode. Dodeljivali nam nešto pobede i potvrđivali poraze.
jadni mali MI (svi skupa), vazda nas jebu belosvetski moćnici. Moramo bre šakom o sto kad dođe na red NACIONALNO PITANJE, jesmo li MI nacija ili nismo, hoćemo li se postarati za svoju subinu, oćemo li dozvoliti da nam poturice otmu parče teritorije. E pa, neće moći, što bi reko Karadžić, neće ih biti na teritoriji ako do toga dođe…
Ratovi nas ravnaju: Jednaka nam je moć, jednako delo i nada, jednak nam je i vek.
Dobriša se zatim, idući u korak sa svojim vremenom, bavi egalitarizmom, takorekuć ratnim egalitarizmom, ništa bolje ne izjednačava od groba, Po onoj rišćanskoj, iza smrti su car I konjušar jednaki, zašto im ne bismo pomogli.
U Srbiju je prvo ušla mašina za pravljenje sprava za ubijanje, pa tek onda mašina za rad.
obzirom da smo, sudeći po Anđi, aktuelni u Holivudu, priča se da će Karpenterov naredni film biti inspirisan Dobrišinim ranim radovima. Okeani krvi u najavi.
Vidiš li, narode, što je general, a isti mi. Živojin Misic, a liči na sve srpske vojnike! Ako mu skineš sinjel i šapku, videćeš ga za plugom i sa motikom. Čovek, isti kao mi. (Tola)
kud ćeš boljega uzora za NAS do jednog đenerala, poput Živojina il Ratka (kak lijepo ime)
Ne zaboravljajte: naša je vojska seljačka. Ona brani dom i decu. (Mišić)
ak joj se omakne poneki genocid ili (politički korektnim jezikom rečeno) masakar (Karpenter ruke trlja), to je zato što seljak prepeče rakiju, istom se naloče, te načisto pobrljavi, pa umesto da đecu (i žene naravski) svoju brani, na tuđu bajonete diže…
Ima mnogo ljudskih glava na ovoj zlogubnoj zemlji, koje vrede manje od vola i lepe voćke. (Seljak)
šta nam drugo ostaje do da ih posečemo…
Mi smo narod slobode i pravde. To nam je duša i misao.
priča se da smo MI bili prvi inspiratori francuske revolucije – libertanstvo, fraternitanstvo, egalitanstvo, I svakako, da ne zaboravimo justicijanstvo…
Imati u šaci živu ruku druga, što je veće, što je značajnije na ovom svetu. (Danilo)
kakva nepresušna vekovečna mudrost, uhvatimo se svi bratski za ruke koliko sada…
A meni je zadovoljstvo, gospodine vodniče, da poštujem čoveka. Veliko zadovoljstvo. Ja ne znam šta je lepše od poštovanja čoveka. (Sava Marić)
Dobriša, humanista…
Pa ovaj narod hoće da postoji, pobogu, ljudi. Po svome i na svome da postoji.
tuđe mu ni u snu na pamet ne padne…
Mi smo seljačka vojska. Takva vojska je branilačka vojska. Ona ne ratuje za pobedu i slavu, nego za svoju kuću i decu. Njivu i tor. Za svoje ime i svoj grob.
dvaesčetvorogradna prepečenica again
Jao, Srbijo. Sva će ti poštena deca izginuti, a kad nastupi mir, samo će lopovi zemljom da gaze. (Tola Dačić)
omiljeni sebski usklik, jao! SBRBIJO JAO!
Ako jedan narod nema velike knjige o sebi, to je dokaz da nema ni šta da pamti.
zato jet u Dobriša da napiše velike knjige kroz koje će narod kolektivno da pamti
Ovde u Valjevu, u nekom pomirenju, sa sve manjom međusobnom mržnjom, borave srpska i austrougarska vojska. Na jednoj vatri greju se pobednici i poraženi. Ujedinjuje ih zima, beda, isti strah. I slobodni i zarobljeni, nemoćni su pred vašima. Da li se to gase razlike, mržnje, ideje, svi uzroci rata?
Dobriša nije samo egalitarista, on je multikulturalista…
Možda će se i nama Srbima čudo spasenja jednom dogoditi! (Putnik)
pa trebalo bi i NAS to da snađe majku mu čudesnu, ipak smo narod nebeski
Vi ste narod koji se nije ostvario u prostoru, vi postojite u vremenu. U duhu. (Ogist Bop)
zato treba da se materijalizujete, po mogućstvu i na tuđoj teritoriji, uzgred možete da dematerijalizujete ove okolne prostake koji ne bivstvuju duhovno
Neprijatelj je osvojio srpsku teritoriju; ali nije osvojio naše biće. Mi sa sobom nosimo svoje knjige i svetinje, nosimo svoj duh. (Mišić)
materijalizovan je za svakad u Dobrišinim knjigama NAŠ duh
Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.”
o ovom Dobrišinom biseru mudrosti o NAMA izlišno je govoriti, on govori sam za sebe… Znate onaj matori logički paradoks “Lažljivac” – Da li govorim istinu kada kažem da lažem, dakle kada kažem “Ja lažem”, stari dobri Dobriša, baca nas u logičke nedoumice…