Reč ubica ne mora da ima negativan konteks. Kruženje materije u prirodi se zasniva na ubijanju, mesojedi ubijaju biljojede, biljojedi ubijaju biljke.
U prirodi ne postoji dobro i zlo, indiferentna je na takve stvari.
Ljudi su ti koji su izmislili pojam dobra i zla; to su socijalni konstrukti koje su razvili kako su ljudske zajednice postajale složenije. Samim tim, određenim pojavama su dodeljivali epitet zla, pa je tako ubistvo čoveka zlo i nepoželjno, zbog nečega što se zove empatija. Empatija je sposobnost koju svi imamo (osim psihopata) da se stavimo u tuđu poziciju, da proživimo tuđe emocije i bol. To nam omogućavaju tzv. mirror neuroni.
Životinje, naročito više životinje poput sisara, itekako imaju neke primarne emocije koje postoje i kod čoveka: npr. strah. Primitivni deo mozga zadužen za strah, amigdala, je gotovo ista kod čoveka i gmizavaca, nije se menjala milionima godina.
Dakle, ona ista empatija koja nam kaže da je ubijanje čoveka nije u redu, jer možeš da predpostaviš kako bi se ti osećao, jer ne želiš da druga osoba pati, ta ista empatija bi trebalo da postoji i kod tretmana životinja, jer i one proživljavaju emocije, doduše veoma primitivne, ali ipak pate. Biljke nemaju ništa od ovoga, stoga ne pate kad ih ubijaš. To je glavna logika boraca za prava životinja i ja ovo prodržavam.
Međutim, da li to znači da treba da prestanem da jedem meso? Naravno da ne. Jedenje mesa je takođe deo prirode. Možda za nekoliko stotina godina, kada počnemo da proizvodimo sintetičko meso, možda tada ubijanje životinja radi hrane postane suvišno, nepotrebno, i prevaziđeno. Do tada, životinje su ukusne i trebalo bi ih ubijati na način da se što više ublaži patnja.