Дакле, имате ли неку? И сами знате да постоји на хиљаде фобија, неке су крајње смешне, неке озбиљне, неке интересантне. Да ли сте у неком периоду живота имали неку фобију?
Фобију можемо дефинисати као ирационалан страх од одређених објеката, бића, ситуација.
e dankane, ali mislim da sam ja istripovo da mi ništa ne može pomoći, ali probaću sa avionom... ako skupim muda možda probam i sa padobranom, makar onaj skok sa instruktorom, onaj gej skok...
e dankane, ali mislim da sam ja istripovo da mi ništa ne može pomoći, ali probaću sa avionom... ako skupim muda možda probam i sa padobranom, makar onaj skok sa instruktorom, onaj gej skok..
Пази вамо. Човек се иначе не плаши висине, него погледа са висине. Ти приликом скока падобраном не видиш земљу, тло, или је оно јако далеко те ни тај страх не би требао да постоји. Ал' доста је људи тако лечило страх од висине. Јер у једном тренутку ћеш ладити јаја на 1000 метара де сасвим лепо можеш да видиш место на земљи на које си се усрао од страха. Шалим се, чињеница је да се страх на тај начин лечи, и чуо сам да га је доста људи излечило тако. :)
Ја немам страх од висине, већ жељу да будем на висини, па контам да упишем курс за падобранца кад будем при кинти.
u stvari, meni je frka od vissine ozbiljno. ali samo ako nema OGRADE. onda ne valja. ako postoji ograda na vr' neke zgradetine, mogu i digram fudbal bez problema i sve,da pišam odozgo na narod i tome slično,ali BEZ OGRADE sam ko pičkica neka, što dalje od ivice
Ne znam da li se plašim visine, jer avionom nikad nisam putovao. Nemam problema da stanem na vrh zgrade i tako te stvari. Ali ne volim kad nemam tlo pod nogama, tipa ringišpil, ili kad me neko uzme i podigne ili vrti, pošto sam podosta mršav, a imam jednog druga grmalja, pa ume često da mi priđe sa leđa i digne. Tad promenim sve dugine boje kad nemam čvrsto tlo ispod sebe. Plašim se pasa, i to zbog traume iz detinjstva, naime nekoliko pasa me je kao dete napalo i dalje imam ožiljak od njihovog ugriza. I uvek se plašim krajeva, bez obzira o čemu se radi, od obične žurke do velikih stvari kao što je matura.
Smrti, mater joj jebem. Kao mali sam često znao čuti neke glasove, taman kad hoću da zaspem. Nešto kao da govore: gotov si, umrećeš, ali ono baš creepy glasom, pizda im materina. Jebena stvar. Hvala bogu više mi se to ne događa, crkavao sam od straha kad god sam bio u toj situaciji.
Svih gmizavaca se plasim, zmija posebno, uzasavam se, ni na slici ne mogu da ih vidim. Ptica takodje... Visine se i ne plasim bas, ali ono, malo mi se tresu noge, nije mi bas svejedno. Brzine takodje, zbog nekog mog sna gde sam u autobusu sama, a taj autobus vodi u crnu rupu, jako brzo, bez vozaca. Ali samoca me najvise uzasava od svega, i taj osecaj da me niko ne razume i ne voli.
Nema nogu, nema ruku a ide, kreće se i to nemalom brzinom, pa još može da te ubije jednim ugrizom, šta ugrizom, pljune ti i ubije te, to su ti zmije, ta podla odvratna stvorenja.
Moš mislit samo kad kod nas živi zmija koja se zove - poskok! Ajde da gmiže, kotrlja se, uvrće i izvrće, ali skače!? Daj jebote, ako me već frka ne moram i da se userem...
Ја сам се као клинац плашио степеница и нисам смео да се пењем њима, већ сам сео на степеник, па онда померим дупе степеник горе или доле, зависи да л' се пењем или спуштам. ололол