Ja kad idem niz stepenice, onako, čiste (što je, tako reći, retkost) moram da se suljam, volim da čujem onaj zvuk škripe gume i betona.
Imam faze. U svemu, naručito u muzici i stilu oblačenja. Slusam samo jednu vrstu muzike, ili samo jedan bend. Oblačim samo farmerke, nosim samo ešarpe, koristim samo jednu nijansu senke, i td...
Mrzim dugačke čarape.
Obožavam kišu i tmurno vreme, sneg malo manje.
Grizem usnu kad sam nestrpljiva ili uznemirena.
Plašim se muškaraca sa dugim, gustim brkovima.
Volim da maltretiram ljude, najviše kad dobijam neki nalet ljubavi. Onda ih bockam, gnjavim, diram kosu, stalno ih zapitkujem, smaram... Samo što se to retko dešava, mnogo češće sam ljuta.
Umem da sviram gitaru bolje nego violinu, s tim što sam završila flautu. Violinu me je tetka učila, a ja je nisam volela, pa nisam ni vežbala. Gitaru me naučili najbolji drugovi, pa bi svirala nešto kad bi otišla kod njih. Ali čisto sumnjam da bi sada umela nešto.
Mrzim da ja nekog zovem, preferiram da ja dobijem poziv.
Mrzim osećaj krede pod prstima.
Prestanem da slušam pesmu kad joj napamet naučim tekst. Mislim, ja je idalje volim, ali nije mi na plej listi.
I ja volim zvuk cepanja papira.
Navijem sat da mi zvoni pola h ranije, da bi se probudila na vreme.
Neke životinje su mi bile draže od većine ljudi.
Bez narukvica, sata, ili mog prstena se osećam k'o gola.
Nemam svoje slike, osećam se narcisoidno kad imam samo svoju sliku. Imam slike sa prijateljima, ali samo svoju, ne.
Preferiram muziku u kojoj se baš dobro čuje bas, ili bubnjevi. U stvari, volim muziku u kojoj se oseća ritam. To može da se postigne i drugim načinima.
Ih, koliko sam ja čudna, mogla bi toliko toga da napišem. Kad se setim, pisaću.