Pekić je mene kupio sa ''Novim Jerusalimom''. Nekoliko pripovjedaka iz različitih istorijskih doba, gdje te izvanredno postavlja u to vrijeme, koliko god ti neupućen u njega bio. To je vjerovatno i jedan od razloga zašto ''Sentimentalnu istoriju Britanskog carstva'' držim za jednu od boljih istorijskih knjiga koju sam ikad pročitao, a razlog je taj što Pekić ne barata brojevima toliko puno, drži ih se, ali se ne vrti stalno oko njih, i po osvrtima na ostale pisce i na djela, koji se nalaze na maltene svim stranicama knjige, može da se vidi da se samo za tu knjigu spremao mnogo dugo, godinama kontam.
edit: sjećam se dijela, priča nešto o početku drugog milenijuma, ratovi u Evropi, Britanija u kurcu, i odjednom ide rečenica: ''Tada je u Evropu stigla trešnja.''
edit2: ovaj opis...
Iako je opšta odlika doba koje zovemo džordžijanskim elegancija, i sve njene reprezentativne slike prikazuju i prirodnu i veštačku pozadinu života kao remek-delo jednostavne harmonije i lepote po kome se ležerno kreću gospoda u zlatom izvezenim odorama, dame u raskošnim haljinama, tanane, brze kočije, tankovrati konji i smrtno mršavi hrtovi, a žbunje ispred jarkobelih Nashovih građevina kao da raste po komandi nekog fanatika geometrije, brutalna i gnusna politička karikatura po novinama, čija je neiscrpna tema upravo naš kraljevski hanoverski četvoropreg, priča jednu sasvim drugu priču.