Kao klinac sam jednu Novu Godinu proslavio u malom holandskom gradiću, Flisingenu. Zlo i naopako! Ujutro komunalci bukvalno lopatama utovaraju u kamione onaj otpad od petrdi, vatrometa i ostale pirotehnike. Znači, svugdje se puca kad se slavi.
Kod nas je takva geografija, pa većina ljudi ima nekakvo oružje, pa rokaju iz istog kad se naderu rakije. Jebeš ga, poriv taki...Kod moje babe na selu, na Božićno jutro, pijane barabe bacaju bombe (ej, bombe!) u šumu. Ali, to je Bosna...Lud narod.
Lično, nisam pipnuo oružje od kad sam slučajno opalio u zid sobe 3 sa 3 iz ćaletovog tetejca. Taj dan smo remizirali sa Hrvatima u Zagrebu, 2:2.
I prije tri sedmice na jednoj tru srpskoj svadbi, dok smo sjedili pod šatorom ispred zgrade, čekajući da izađe mlada pa da krenemo dalje, onako supjan, znojav i masan od janjetine - dobijem želju da pucam. Nemam utoku, al da sam imo - puco bih garant! Osjećaj je bio baš iskren i opipljiv. Mora da sam šaban, al štaš, tako mi došlo.