KRVAVA SVADBA BIMA ŠEĆERBEGOVIĆA, VOJNIKA NIMARA I MUDRE BULE PRIBILOVIĆ STELE
Reptilijum zapjevaše krhko, na Zagrablju u smiraju dana
sa grobalja dolazahu prosci, odjeveni kako treba samo.
Azurno se osmjehnuvši tada, pogleda me mlada, nasmija se,
želec dugo prosipati zjemun brkovima od suvoga zlata.
Zatim mlada, nužno, kako treba, ćuleć uši, dugo veselivši
netremice, podrobusi samo, od miraza tacno kako treba.
Kada svati svatiše da odu ostadosmo sami kako treba,
zapinjasmo noge u bunare malaksalo poljubivši mladu.
Otac rece zborno ali kratko, da se ipak postelja pripremi,
majka ipak, ćutnuvši priznade svoju tajnu nikome neznanu.
Mili sine, od mustira blago, silo moja, vrhunski slavuju,
imaš ženu neptunskoga lika, da je srece maštovite ruke.
Odajuvši danas svoju tajnu, pohlepno ti dostavljati znadoh,
mnoge rijeci svrle i nejake, mnoge rijeci, nužno kako treba.
Idi sine ti na svoju ruku u gradove đe ti mira nema,
đe se kose do prkana nose i đe noge Belvedere grade,
đe su mnogi propali topuzi, đe tragovi sa ljudima zbore,
tamo nadji mudroga sokola, oni će ti objasniti stvari.
Kad to čudoh, zamislih se hajno, na put valja spremiti Kemala,
moga konja Kema La Fontena, što ga cuvah za prilike ove.
Uskliknuvši lako ja Kemala, ja od kuće uputih se lasno
prema gradu što ga kaza majka, đe se kose do prkana nose.
Riba leti, neumitno skviči, Kemal gleda, konju nije jasno
ni čovjeku ne bi bilo jasno, ali riba ne hajući ode.
Sva su brda govoreći mudro, do grada me dovaliti znala,
pjevać pjesmu srebrnu po sebi, milozvučno stigosmo na cilju.
No nas ispred zaustavi Lovro sav usijan od silnoga straha
recitujuć poznatu tiradu abnormalnih pjesama iz grada.
Sve mi bješe apsolutno jasno, sve bijaše kako kaza majka.
Tu su mnogi propali topuzi, tu se kose do prkana nose.
Ja napojih Kema La Fontena, moga konja srebrnijeh kasa
oskvrnice potražih sokola što ga zovu osnivacem svijeta.
On se na to promeškolji samo, prepoznavši mene po koljenu,
pa mi reče premudrijem glasom da se vratim u Džepinje malo.
Ja se stadoh zapinjati š njime, prevalivši preko usne osmijeh,
ja kroz suze zapitah ga jarko dal me draga neposredno vara.
On mi rece ogromnijem tonom, začudivši moja mala usta
da je vjerna ka tica na grani, što me čeka nužno kako treba.
Al mi reče još bjesedu jednu nakrcavši vinom svoja usta,
da mi draga do trinaes nece đetetovih doživjet godina.
Ja ga pitam što sa time misli, dal uvredu stvara prema meni
il to nosi kamen preko srca, gorki sokol, osnivacu svijeta.
On prdnuvši nasmija se nježno, prema meni iskonskom vrlinom,
ispisujuć životne stranice drage moje umirućeg sunca.
Ja od njega odstupiti znadoh, kako samo ratnici hodaju,
lakše nego pretposljednji vihor šadrvanom što lutaše gradom.
Kemo bješe završio objed - malo soli i malo strpljenja,
nužno čekav moravši me tada, nije niđe išao iz grada.
Čim me viđe obradova sebe tužnim stihom poput mladog prosca,
Privoljevši mene premladoga da zaplačem kao Aligrudić.
Ogromnijem skokom kako lasta doslovice stigoh u Džepinje,
đe me draga neumitno čeka kraj ponjave i stara mi majka.
Ja obiđoh mudroga sokola što ga zovu osnivačem svijeta,
iskra mi se bješe ugasila, voljni moment kod njega je bitan.
Mnogo priča nikakvijeh laži, malo zvuka a više bjesede
on mi reče napuklijem zvukom,što otvarać njegva blaga usta.
Ne mrdnuvši samo ludo svatih,mojoj dragi od suvara zlatu
smrt prilazi tužno kao vatra do trinaes đetetovih godina.
Kad to čude starinom mi majka, reče snasi filigranskim pojem,
ćeri moja snaho od malena, moraš ići ti na svoju ruku,
kod staroga vojnika Nimara, što se bavi vradžbinom i bolom
što ga ljudi u prsima nose, neka čara, a neka i plati,
svojim srcem vradžbinu da slomi, da poživiš dok ti srcu drago.
Idi lako, vrati se polako, naći ćeš ga podno brda plava,
đe no more kušujuci paja.
Starac starcu na livadu kuje, ode draga pustinjak je bodri,
da pronađe vojnika Nimara, da izliječi njene bijele grudi.
Svuđ je grupa mahnitijeh pasa, što lajuvši, stručno, iznenada,
dragoj brzo dodijahu puti, stade naglo da ispušti vodu,
u bunare đe je zemlja prazna.
Parazitskom grbom koja štuje,
vraćamo se psima od ranije, koje draga prekinuti znade,
pišanijem što ga Bog poslade.
Dakle grupa mahnitijeh pasah, nebulozno forsirahu fintu,
da se draga izgubi na putu.
Vojnik Nimar, sumnjičavi laik, stari vojnik, od čelika Nimar,
gordim kašljem poziraše dragoj, da ga nađe u turskom gradu,
đe se klapa naizvan pomijeće, pjevajući i štujuci dugo.
Ona nađe vojnika Nimara, sa plasmanom najnižega ranga,
u fotelji od vrućega bakra, đe je čeka vradžbinu da skine.
Tuna Nimar okrenuvši drago, poče lako vradžbinu da stvara,
izjednuvši pol' kile duhana, da izliječi njene bianche grudi.
Uspjehnuvši da izliči dragu, isisavši njene tople grudi,
spasi dragu od sigurne smrti.
Draga pita: "Čime li se plati?". Da li Nimar zauzima blago,
il to vojnik očekuje račun, dugotrajnih draginih patanjah,
što mu draga isplatiti mora u naturi od suhoga blaga.
Gola draga pred Nimarom pade, gola draga pod vojnikom mora,
Nimarove tlapnje da utuli, tijelom svojim od labuda plava.
Čime Nimar iskoristi dragu, na koljena pade preda njome,
od silnoga ushićenja dugo, u klompe se zaklinjaše svoje.
"Ja sam Nimar, vojnik od malena, Nimar vojnik od tisuću ljeta,
što m obrve zauliču same, poput nečeg tužnoga što smeta,
što mi smeta, što mi mira ne da, mira ne da, ti mi budi žena!"
On zaprosi njene bijele sapi, njene ruke i njenu dobrotu,
svojim srcem, krupnim od vrline, on zavolje svaku njenu dlaku.
Daj da svadbu uglavimo odma, dok ti muže ne saznade bruku,
da s' udaješ za mene Nimara (iako si ti vec evo pet-šes godina udata za njega, pa se ne moš nikako udat za mene, dok se prvo ne razvedeš od njega).
No se vraćam desetercu samo, štono sam ga zaboravit šćio,
pričajući kao gorki soko, pardon Nimar, Lovro prepošteni,
vjerni Kemo, kraj ponjave majka, stari odža, što riče sa tornja,
mali Drecun, prelijepi Sava, Džeko frajer iz prethodne pjesme,
Gajo, Popaj, Mašut i Mikica, no mi dođe da prekinem spisak,
Brko žurni što popravlja laste, male laste i još manje knjige,
Oktoihe i ostale stvari.
Abdul, Peša i taj mali Njeguš, što se bave prodajama časnim,
izvarednom prodajom na trgu, prelijepijeh riba iz Japana.
Opštinari što lukavo predu, stojać dugo na krovu od bašte,
šturi Vrsut, što posmatra sneno, vlasteline, proklete im žene.
Šura Vladan, od Gorniča grada, njegov sine Lutovica Bane,
prelijepa Sojka od jabuke, najžešća je kad popije malo.
i još trista poznavadoh druga, s vrlinama za pjesmu podobnim,
no pominjat, za to vrijeme nije, viti Lapus s ogromnijem nosom,
što sjedlava svakog osim konja.
Avdušina pominjati neću, jer mi takav bezrazložno smeta.
On zakaza svadbu u utornik, prvijenac do sudnjega dana,
cifra velja, ma mu nije strana, petnaestak hiljada svatova,
sa oružjem i svakim načinom.
Kad to čudoh, uvrijedih se mnogo, zato kaznit valja mi oboje,
što se žene u utorak danu.
Sine Bimo, sjetuje me majka, ti pokupi do osam hajduka,
i devetog nekoga Bogdana, pa Marcana baš ti ako treba,
što slikaje kroz Cetinje glavno, il' ti uzmi Zvonka ili Juga,
što se tuče poljanama strmim, Turce ganja, prosipajuć' zjemun,
brkovima od suvoga zlata.
Il angažuj Diklića Bogdana, ili Dragu Diklića po sebi,
slavuj Dragu, okinutih krila, ali pardon, on ti nije Bogdan.
Neka oni upute se k svadbi, da prkose, živote im uzmu,
da izvrše genocid nad svadbom.
Ja angažuj Bogdan Simonuti, brata Tripog, čelo violine,
klavir svira, dusa mu je strana, instrumenat što ga svako znade,
stara dusa, od drveta blago, sačinjena samo od metala,
i legura nama neznanijeh, od plastike i papira masnog.
Ja posladoh devetak topuza i devetog Bogdan Simonuti,
a ja kuci zabidoh se hrabro, ne želeci da krvavim glavu.
Boj se desi u moru golemom, dok konj nosi na sebi ratnika,
đe plivajuć zadišahu teško.
Glava viri, noge su u vodi, tako konji plutaju u boju.
At je svaki istisnuo vode iz moraljah dugih i plavetnih,
od težine svoje onoliko, koliko je vitez težak bio.
Kad je vitez poginuti znao, konj odahne kao Fendak ptica,
mitska ptica od stotinu kila, štono jede svašta oko sebe,
i Fendake druge za večeru, te viteze đe se š njima svade.
Bojna bješe krvava i časna, pobili su devet placenika,
i deveti Bogdan Simonuti, petnaestak hiljada sabaljah,
i na kraju samoga Nimara i ženu mi moju i njegovu,
mudru bulu Pribilović Stelu, što udade sebe oba puta.
No pogibe do osam hajduka, vojnika mi plaćenih za pare,
što Nimara i njegove svate, ubijaše lasno poput struje.
Prvi bješe Katolica Mili, čudan junak kockastoga stasa,
što profilom podsjeća katune, na poštene radnike iz grada.
Za njim gine Pustahija Šerif, junačina iz Novoga Sada,
od tri metra, i još tri frtalja, prijateljski mjereno u hladu,
ubicama đe se mjere mjere.
Treći pade Padavicar Jole, mudra glava Višnjicevskog lika,
prepotentno ubijaše svate, dok ga svati ne ubiše stvarno.
A četvrti Marušiću Pavle, slavni Pavle, najzgodniji ribar,
štono su ga ribe upoznale, kroz budvanske pećine i jame.
Keršovani Baćko poginuvši, korektno se oprosti sa svima,
na samrti izgovarać riječi, čvrste, mudre, i sa puno takta.
Šesti umre Keršovani Imre, čim vidjevši brata na postelji,
on se zbuni bratovijem smrtom, pa ga svati sacekaše tadar.
Uzburka se plavetna grobnica, kad ubiše Felipe Montena,
španjolskoga građana bez mane, plaćenika za velike pare.
Zadnji danu, ispuštaše dušu, dugo, sjetno, Šobajicu Džemo,
brkat, vitak, ali mrtav ipak, on se tada povuče u tami.
Vrativši se u Džepinje malo, Bogdan ranjen u obije noge,
pričać dugo, govoreći kratko, opisa mi ove strašne ure.
Pričaći vam ovu anegdotu, pogibije što se svadbe tiče,
poruku vam ostavljam u vidu, ove pjesme debilnoga texta.
Al' poruku shvatili ste mnogi, viđu lijepo đe je žena laka,
i đe ljubav stavlja se na probi, naježi se mene svaka dlaka,
te se desi pogibija svaka, ja ti velim pričuvaj se braka.
K R A J
(VALA VIŠE JE I VRIJEME)
Novinar Pribilović
Lađo
& Špiro Katalinski
