Sećam se , bio sam prva godina Vojne Gimnazije. Septembar mesec, ja za vikend ostao u internatu. Srki, moj drugar iz Kikinde kaže mi aj samnom na utakmicu, videćeš, super je. I ja zapalim s njim a on na Jug, u sred kopa. Bilo tad ono čuveno Čegijevo bure , odakle je diktirao. Ja ko popišan, usro se, prvi put u takvoj masi a pesme nemam pojma. Al super me prihvatili i tad kad sam osetio navijanje mase , navuko sam se pošteno. Posle toga svaki vikend il JNA , il Pionir il neko gostovanje u zemlji. Imali smo solidnu ekipu mi iz Vojne Gimnazije , nas 15 ak. Zagotivili nas ovi iz agencije koja je bila ispod južne tribine. Davali nam karte i organizovano vodili svuda. Posle se zbližili s Mišelom ( "što ja volim taj seks"-njegovo delo koje ste svi čuli na jugu ) i često cirkali u Gogiju, podrumu pića kod Vojne Gimnazije. Bilo mi je lepo i ad izgubimo, jer sam jednostavno uživao u navijanju i ono me ispunjavalo. Nikada nisam imao porive da nekom skidam šal ili kradem zastavu, a još manje da štanglom unakazim nekog, ali su takva vremena bila pa sam par puta morao da se bijem. Tad naši trenirali na stadijonu Vojne Gimnazije (bio im pomoćni) pa sam upoznao Savu Miloševića (pio sok par puta s njim posle treninga) Dragana Ćirića, Taševskog, Trenevskog, Ivicu Kralja, Tumbakovića, Damira Čakara, Alberta Nađa... I najviše sam uživao kadsmo drkali " naše cigane" iz Vojne Gimnazije, jer mi s našim fudbalerima pijemo sokove , a oni svoje vide s 300 metara razdaljine...Doduše kod mene u klasi bio Krupniković ( burazer od onog njihovog što nam dao gol makazicama) pa ih je on par puta vodio da sa ciganskim fudbalerima naprave po koju sliku.
I danas bih rado išao na stadion, al ne mogu da se zamaram dal će neka budala da mi razbije glavu jer imam crno beli šal... Najviše bih voleo da posle utakmice normalno prolazimo pored "cigana" da se sve svede na verbalno prepucavanje, i da zajedno posle tekme sedimo po kafićima i ko izgubi da plati piće... Al to su samo moji pusti snovi...Mnogo su politika i kriminal ušli u navijačke vode...
Danas sam dobar prijatelj sa Goranom Stevanovićem, nekadašnjim našim trenerom a sadašnjim selektorom Gane. S njim nekad popričam onako neobavezno. Kaže da mnogo sanjarim i da nikada neće više da se vrate šezdesete-sedamdesete godine kada se fudbal igro srcem ...