U staro doba, kad reč bejaše dokaz, a dokaz bejaše pokaz, obitavaše Marsijanci na svojemu tlu, presvejtlome Marsu. Življaše oni sretno i spokojno, jer napravljaše takvu osvedečedobiju da smiju suditi svojijoj braći koja ne bejahu dostojni njihova marsijanstva. Donijaše ukazanije gdje se niko nepodobanjenijen ne smije Marsijancem zvati. Življaše oni sretno i spokojno jer nije imalo duha i nade i vjere među izgnalom braćom. Izgnala braća bejahu poslata na nepristupačne polove Marsijanskog tla da u noći, hladu, žezi i svjetlosti umiru nemilosrdno.
Najednom, slijeti junak Rade sa svojejiem putem vraćajući se sa tezgi u sazvežđeniju Andromeda. Videviši toliku nepravdu i zulum, Rade ode Marsijancima i reče: Ko vama dade pravo da sudite svojoj braći? I u trenu prijebaci sve Marsijance za kaznu na susjednu ružnu Zemlju. Polovsku braću oslobodi i dade im Marsa uživanje, a polove Marsijanske okova ledom i snijegom da niko više ne smije taj zulum igda učinit.
I reče on tada Marsijancima koji su sudili svojoj braći: Živite lepo i u miru ovdje, iako nećete imati isprva ništa od svojega raskoša i nećete se moći vratiti u svoje Mars tle, sve dok ne budete čistoga srca. Ja ću vas pohoditi i pomagati vam, jer ipak ste i vi moja djeca, a samo na vama je da li ćete ispoštovati dogovor.
Rade učini da raskoš Marsa ostane nevidljiva bivšim sudijama, i da u Marsu vide samo pustoš i zlo i maglovito obećanje, da bi njihovu vjeru kušao, jer zna Rade da ono što nije blizu oku, nije blizu ni razumeniju.
I tako ostadoše, stari Marsijanci na Zemlji, izgradiše se uz Radetovu pomoć nekako, ali vjera im u Mars oslabi. Oni su Mars smatrali samo pustim svjetom.
Nek im je Rade u srcima.
- Poslanica o pravednicima po Stanku.
