prijava

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

GV

Da,da moćan stih...iako sam u fazonu Zvezda,Srbija nikad Jugoslavija ta pesma je dobra poprilično i zbog tog stiha.
A što se tiče ubistva tu cenim 60:40 u korist samoubistva...grana na kojoj je nadjen je bila preslaba da se na njoj obesi odrastao čovek a opet ceo njegov život je klizio ka samoubistvu duže vreme.Naravno istrage nije bilo,niti je smelo da je bude...

ZI

Bravo damo od ukusa. Miljković je jedan od mojih omiljenih pesnika, jer me kao i njega fascinira vatra. Pravi heraklitovac. Ko god pročita njegovu zbirku " Vatra i ništa" neće ostati ravnodušan. Lično smatram predivnom njegovu pesmu " Uzalud je budim". I ne mislim da SE SAM UBIO. Mada imao je razloga, jer je bio istinski genije, a oni ionako ne pripadaju ovim zemaljskim svetovima, već nebeskom Parnasu.A žao mi je čoveka, kako da ne žališ onog ko se odrekne svoje poezije?

Lorka je jedan od mojih miljenika, a ne jednom sam uz vino recitovala " Nevernu ženu", uz pivo idu neke druge stvari : )

" I odvedoh je ja na reku
misleči da devojka je,
al udata ona beše

Svetog Jaga noć bejaše,
fenjeri su gasili se,
svici počeli da svetle.
Kraj poslednjih gradskih kuća
dodirnuh joj grudi snene
i one sr rascvetaše ko zumbula lati nežne "... dalje je malo toplije, pa se odavde zviždi.... i da, ovu pesmu muškarci generalno rado slušaju i uvek se isplati deklamovati je : )))

GZ

Еротска поезија... да узвратим комплимент, браво за нашу даму која донесе освежење свакој теми. :)
Јооој, "Узалуд је будим"... :сече вене:
***
Од романа, посебно су ми драги "Процес" и "Сеобе". Вама?
Обећавам себи да ћу прочитати Фокнеров "Крик и бес", и никако :)
Је л то читао неко од вас?

BR

ljudi gde mogu nabaviti knjigu Zajedno sami,pisac je Marko Selic...nema gde je nisam trazio u Banja Luci al niko je nema... zna li ko gde ima i kako bi mogao doci donje...

a sto se tice preporuke ...moj savet je da procitate knjigu Ognjena kapija svi kazu da je knjiga vrhunska...ja je jos nisam procitao ali iz price mi se svidela kao i sam atematika...knjiga je o spartancima i bitke kod termopilskog klanca...

i jos jedan bestseler Zelena milja...toliko...

GZ

Пошто је "Страдање Исусово" стар филм, измодела Библија, па је Спарта ин... :)
Ко је писао Зелену миљу? Чула сам то негде, нешто ми познато.

KU

Stiven King...mlogo moderno za moj pojam,ili sam samo sviknut na mrtve pisce,haha

GV

Ognjena kapija je fantastična knjiga i ja dodajem preporuku.Proces sam stvarno probao da pročitam ali nisam uspeo.A kakav su nam kurac uvalili gospodžo na prijemnom iz srpskog...Milovan Glišić Glava šećera bilo za prepoznavanje i kako se zvao ćale od braće Karamazovih....e i da te pitam jel su u Na Drini ćuprija Alihodžu zakucali za uvo i jel Ismena Antigonina sestra?

ZI

Merci beaucoup, site se iskomplimentirasmo : ), ali sličan se sličnom, tj. u ovom slučaju sličnoj raduje, pa što da prećutimo. Evo i kod proze se složismo.
Jedno vreme sam čak iznad pisaćeg stola imala Kafkin poster, a ne da je bio ružan i klempav, ali što rekao onaj: da su ti moje oči da ga vidiš, odnosno u slučaju onog -je vidiš. Kad god imam posla sa administracijom setim se njegovog " Zamka" i teze da nikog nema na vrhu piramide, samo se vrtiš u krug ko magare u gumnu, vezanih očiju. Opet, kad pogledam naše, a i međunarodno pravo, pomislim na " Proces" i stoga smatram, Gvozdenoviću, da je za tebe kao našeg budućeg sudiju bitno da savladaš ovo štivo i to krunišeš jednom od svojih maestralnih definicija : )
Crnjanskog obožavam i kao pesnika filozofa -sumatristu ( Možda niste znali, ali njegova pesma " Lament nad Beogradom" proglašena je za najlepšu pesmu srpske lirske poezije XX veka.),i kao prozaistu, mada od " Seoba" mi je draži " Dnevnik Čarnojevića", te samo za našeg psihonautičara-heraklitovca ( priča se da gaji zelenu travu doma svoga)citat iz ove knjige : " Pušiti, dragi moj, to znači sedeti na oblaku i smeškati se na zemlju." : )
A za kraj da i ja dam preporuku: G. G. Markes, " 100 godina samoće";
O. Pamuk " Zovem se crveno" i " Ukroćena goropad", čika Vilijem : )

JU

Odlomak moje omiljene pjesme Djure Jaksica:

"PONOC"

(...)
Po tamnom krilu nema ponoci
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pucini -
Lagano huji - ko da umire,
Il' da iz crne zemlje izvire?
Mozda to dusi zemlji govore?
Il' zemlja kune svoje pokore?
Il' nebo, mozda, dalje putuje,
Da moju kletvu vise ne cuje?
Pa zvezde placu, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje...
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji vise ne svane?
Zar da ostane -
Tama?...
(...)
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtase grudi,
Mnogo mi srca cepase ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo gresio
I s hladnom smrcu sebe tesio;
Mnogu sam gorku casu popio,
Mnogi sam komad suzom topio...
O, majko, majko| O, mila seni|
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video|...
(...)
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laz se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo sluzi,
A nevera se sa njima druzi...
O, majko, majko, svet je pakostan -
Zivot je, majko, vrlo zalostan...
. . . . . . . . . . . . . . . .

Moja preporuka: "Ostrvo Elis"- Fred M. Steward

GZ

Е дивно :) И ја волим Јакшића, мислим да је неправедно занемарен. Стигло се донекле са анализирањем његове поезије и то је то... даље ни макац... а има ту много више...

SO

"Greske ne postoje. Sve stvari koje nam se desavaju nuzne su i sami ih prouzrokujemo. Ma kako neprijatne ponekad bile, uvek nas necemu nauce; ma koji korak da napravimo,nuzan je jer nas vodi ka odradistu koje smo sami izabrali."
-Ricard Bah, "Most preko vecnosti"

ZE

"...-Sta cete - poceh tada okolisati pred tom drugom devojkom - covek vam je kao glavica crnog luka. Uvek pod jednom ljuskom naidje druga; ljustite i ocekujete bog zna sta, a kad dodjete do kraja, na dnu ne nadjete nista. Ama bas nista.
Devojka me je posmatrala netremice svojim zelenim ocima sto lebde u nekoj kisi i rekla dubokim promuklim glasom:
-Nista? Kazete nista. Luk i voda. A suze? Sta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine"
M. Pavic, Predeo slikan cajem

EL

Ne znam koliko je ljudima kod nas poznata grcka knjizevnost ali bi mi bilo veoma drago da nekoga upoznam sa nekoliko imena cija rec meni mnogo znaci. Jedan od njih je Konstantin Kavafis, cija je i ova pesma Grad. Imala sam srecu da na fakultetu (katedra za neohelenistiku) slusam predavanja o grckim pesnicima i prozaistima, pa cu se potruditi da ostavim i na ovom forumu po neki stih ili recenicu.
GRAD
Kažeš: "Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora.
Naći će se neki drugi, za mene bolji grad.
Unapred je osuđen ovde i potkopan svaki moj rad.
I srce mi je - kao mrtvac - zakopano tu.
Dokle će u ovoj tmini čamiti moj um?
Kud god da okrenem oči, kud kod da pogled svinem,
vidim samo svog života crne ruševine,
jer sam prošao tolike godine, šćerdao i upropastio."
Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići.
U istom će te susedstvu i starost tvoja stići:
i u istim ovim kućama ćeš osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto - nemoj se nadati -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život šćerdao iz ovog kuta,
tako si ga na celoj kugli zemaljskoj upropastio.,,

I predlog za citanje svakako Dobrilo Nenadic ,,Dorotej,, i Rakiceva poezija, narocito ,,Iskrena pesma,,.
,,Hristovo poslednje iskusenje,, Kazancakis - delo u kome sam pronasla sve sto sam ikada trazila od jedne knjige. Velicanstveni talenat i vecna pitanja koja je otvorio, ili zatvorio, i ludacka hrabrost da se dirne u dogmu, u Hrista, ali po meni jedini nacin da se on istinski voli.Crkva ga je prognala ne shvatajuci da je Kazancakis njeno najvernije ali i najhrabrije dete.

GZ

GRAD me je dirljivo podsetio na moju bivšu profesorku srpskog jezika i sadašnju moju prijateljicu. Ona čitav život sanja jedan grad... san je bukvalno progoni. Kada je opisala to arhitekti, objasnio joj je da je to Aleksandrija...
Divna pesma.

Mene Iskrena pesma nervira, napisala sam i parodiju ali neću na ovoj temi... :)

EL

Da, surova je Iskrena pesma...Moze se gledati iz puno uglova, slazem se, ali zar tako cesto u drugima ne volimo upravo sami sebe?:)

Setimo se Price o Narcisu Oskara Vajlda....
...kada je Narcis umro,dosle su sumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krčag slanih suza.
- Zasto plačeš? - upitaše šumske nimfe.
- Plačem za Narcisom - reče jezero.
- Ah, nimalo nas ne čudi što plačeš zbog Narcisa - nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trčale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovoriše iznanađene nimfe.
-Na kraju krajeva, on se svakoga dana s tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zaćutalo. najzad, reče:
- Ja plačem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. Oplakujem Narcisa zato što sam uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dubini njegovih očiju da vidim odraz svoje sopstvene lepote.

KO
"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Tema je u Arhivi i zaključana je, tu se više ne odgovara.